Poruka iznenađenja - #3

11. dio

MARTA GRUBER

„Ako je problem što idem s tobom kući, stani. Izaći ću ovdje."

Frknem prema njemu, nakon par trenutaka tišine. Kaži bilo šta, samo nemoj da šutimo.

„S kojom si trebao ići?"

Jak udarac po volanu me natjera da se prikujem za sjedište.

„Dosta!"

Čvrsto fokusiram pogled na njegovo lice, nisam mu mogla doći do pogleda jer je gledao ispred sebe. Pluća kao da su umorna pa sporo dišem, a srce kuca kao da trčim. Luka nikada nije bio grub ispred mene.

„U galami poznat smijeh, tu na metar sjediš njen, dok te čuva njena ruka, meni prošlost šamar lupa."

Katarinin glas mi počinje razbistravati misli. Muzika me je uvijek smirivala pa je to činila i u ovom trenutku. Ne mogu ni zamisliti da Tibor ima djevojku, a da ja to nisam. O tome da ga grli ili da je čuva za ruku u mojoj blizini, ne smijem ni razmišljati. Postala sam ovisna o tom dečku. Život bez njega ne bi bio isti. Bolje bi bilo da sam otišla s njim kući, ne bi ni otišli ranije kući, barem ne bih prošla kroz šta prolazim sada.

„Imam sve, ali duša mi je prazna."

Luka ponovi za njom rečenicu i s tim zaustavi misli usmjerene prema Tiboru. Znala sam šta to znači. Nije mi trebao više puta ponoviti ili mi se direktno obratiti. Znam koliko se pronalazi u spomenutim riječima. Gleda zamišljeno ispred sebe i prolazi ulicu gdje treba skrenuti da bi išli kući. Trebam li mu reći da se vrati ili ostati u tišini i gledati u njega uz dobro poznate riječi Katarinine pjesme?

„Koliko još ničega do nečega, Marto?"

Pogleda u mene, napokon, ali ubrzo skloni pogled. Dlačice su pronašle mjesto visoko u zraku, dok se hladnoća spuštala niz leđa. Kako da mu pomognem, a ne znam šta je problem? U čemu mu trebam pomoći? Boli li ga prošlost? Djevojka s kojom je bio? Možda je neka uspjela ostaviti utisak na njega, a onda je kao i svaku ostavio.

„Volim te, povjeruj srcu mom, toj školjki gdje si mirna, gdje si sama."

Parkira automobil na prvo odmaralište i udahne duboko pa pojača pjesmu koja se upravo emitirala. Moje sumnje potvrdi njegova gesta. Došla je djevojka koja će utjecati na mog brata.. ali ne na način koji je poželjan. Budi agresiju u njemu, što nije nikako poželjno. Voljela bih da je drugačije. Da su sretni zajedno.

„Vrijeme se zamete, samo tvoje lice neće."

„Samo tvoje lice neće.."

Drugi dio stiha izađe s Lukinih usana. Ruke omota oko volana pa se nagne na njega i pokloni pogled cesti. Je li Luka pati? Boli ga?

„Svaku oluju isprati grom, a onda eto tebi, eto lijepih dana."

Ponovim riječi iz pjesme, obraćajući se Luki. Želim da zna kako će sve proći, ali prvo se mora strpjeti jer bez toga ne može ništa. Naći ćemo način kako da vrati djevojku do koje mu je stalo. Spustim ruku na njegovo rame, a onda me pogleda.

„Luka.."

Tiho ga dozovem. Približim mu se, toliko da osjetim njegov dah, a onda omotam ruke oko vrata. Uzvrati mi zagrljaj, ali ovaj put kao da me ne želi nikada pustiti.. kao da se prethodno ponašanje nije dogodilo. Vidjela sam po njemu da ga nešto muči, a onda reakcija.. nove stvari se događaji.

„Proći će, braco."

Stisne me malo jače. Volim ovu osobu više nego bilo koga na svijetu i želim da bude bolje.. samo da razgovara sa mnom, a onda. Riješiti ćemo. Dati ću sve od sebe da njegovo lice opet krasi iskreni osmijeh.