Poruka iznenađenja - #3

15. dio

MARTA GRUBER

Sjedim u dnevnoj dok čekam Luku da siđe i odemo u grad. Trebam pokupiti neke stvari koje sam poručila od djevojke par ulica dalje pa kada sam već u prolazu da se ne zamara s dolaženjem na adresu. Priroda se budi i sve miriše na proljeće, ali s dušom nije tako. Ogromna je razlika. Nakon što je Tibor otišao, nismo razmijenili dvije složene rečenice o njemu.

„Gotov sam."

Iz razmišljanja me dozove njegov glas, grub i umiljat u jednom mahu. Pogledom prođem niz tijelo muškarca koji miriše na kilometre te se osmjehnem uz ustajanje. Obučeni smo u slične odjevne kombinacije, razlika je što na sebi ima crnu majicu kao što je i donji dio trenerke dok je kod mene isti donji dio, ali gore imam bijelu majicu koja ide u paru s duksericom.

„Idemo."

Prođem pored njega uz kiseli osmijeh na usnama. Nije mi Luka kriv zbog atmosfere koja se nadvila nad kućom poslije Tiborovog odlaska. Možda se samo sliježu utisci jer je on prvi dečko koji je kročio u kuću. Smjestim se na suvozačevo mjesto i zalupim malo jače vratima što privuče pogled od dečka pored mene.

„Zašto si nervozna?"

Pogledam u njega, ali ubrzo glavu usmjerim prema dvorištu u kojem se nalazimo i iz kojeg svakog časa trebamo izaći.

„Nisam nervozna."

Kad shvatim da se prema Luki ponašam nedolično. Odgovorim mu. Ne smijem to raditi. Zbog lošeg raspoloženja, kvariti druga raspoloženja.

„Nije te zadovoljio Tibor?"

Ošinem ga pogledom bez obzira što sam znala da neće vidjeti jer pažnju drži na cesti po kojoj se krećemo.

„Stvarno si kreten."

Na trenutke dobijem pogled tamnih očiju poput mraka i razvučene usne ispod kojih se naziru kristalno bijeli zubi.

„Mislio sam na večeru koju ste imali s roditeljima."

Slegne ramenima, umiljato, kao da se želi opravdati, a itekako oboje znamo da nije na prvu mislio o večeri ili sam samo ja shvatila pogrešno. Razne emocije se kovitlaju u tijelu, tražeći odgovarajuće riješenje za trenutnu situaciju.

„Tata ga je mnogo ispitivao. Istina."

Nadoveže se na svoju rečenicu dok mi se misli vraćaju. Svaki trenutak je ostao dobro zapamćen i mislim da se nikada neće izbrisati iz pamćenja.

„Ali tata se samo brine."

„Stani mi ovdje, trebam uzeti narudžbu."

Naglo zaustavi automobil iz kojeg izađem pa se zaputim po narudžbu, ali već kroz nekoliko minuta sam sjedila opet pored njega s nadom da više nećemo spominjati noć koja je iza nas.

„Mada se meni Tibor ne sviđa."

Izjavim hladno poput vode koja iscuri iz bojlera kad se potroši topla koja zna pružiti utjehu u situacijama kada se to od nje zatraži. Meni. Ne znam kakva je situacija s ostalima.

„On je tebi u redu jedan dan pa naredna dva nije i tako u nedogled."

Frknem na njega, pokušavajući ga vratiti na trenutke u kojima je bio u dobrim odnosima s njim. Ne mogu reći da sada nisu, ali komunikacija je znatno smanjena zbog Luke. On ne želi komunicirati s njim jer ima stvoreno mišljenje u glavi kako me taj dečko ne zaslužuje.

„Možeš imati mnogo boljeg dečka, Marto."

Udahnem duboko pri slušanju nadimka kojim me zove svaki put kada želi isprovocirati moje reakcije, ali u zadnje vrijeme. Na njega više ne gledam na takav način. Možda mi se čak počeo i sviđati.

„Dobar si savjetnik za moju ljubav, a šta je s tvojom?"

Povišenim tonom mu se obratim na što samo dobijem razvučene usne i blag pogled, ali se ubrzo vrati u prvobitni položaj i nastavi voziti. Bez odgovara na postavljeno pitanje. On je osoba kojoj bježim kad imam probleme. Sakrivam se u njegov zagrljaj, a onda dođe do toga da me nervira. Ne svađamo se često, čak mogu reći da se nikako ne svađamo, ali i kada dovodimo atmosferu na viši nivo. Većinom je razlog Tibor.

„Gotivim ovu pjesmu."

Prije nego što pojača, izgovori riječi i prepusti se da ga vodi trenutak dok mislima dozvoljavaju da odu negdje daleko. Vjerojatno gdje se osjeća ljepše nego sada. Sa mnom.

„Zabranjena sreća tuga najveća."

Osim što je on otišao daleko mislima s ovog mjesta, iz ovog automobila. Neka sam prokleta, ali i moje misli su otišle na noć kada mi je pokazivao zvijezde na nebu. Ugrizem se za usnu kada shvatim o čemu razmišljam. Bolje da sama sebe ošamarim nego da shvatim kako pronalazim u pogrešnim mislima rođenog brata.

„Kad se poslije jedne noći, drugih ne sjećaš."

Ali ovaj dan nije bio na mojoj strani. Jedan od rijetkih u kojima mi ništa nije polazilo za rukom, čak su mi riječi Saše Matića koji pjeva dovele još veću nelagodu u tijelo. Zašto poslije te noć na balkonu više ništa nije isto? Zašto sam sebi dozvolila da od života radim incest? Ne. Ovo je samo trenutno. Proći će. Sigurna sam da će proći. Mora.

Tišina koja se prosula automobilom kao da je donijela trnce sa sobom koji su svakim novim trenutkom zaranjali vrhove u dubini kože. Krišom pogledam u njega koji se samo fizički nalazio sa mnom. Mislima je bio daleko negdje, s drugom djevojkom.. ali koja ga je natjerala da se osjeća dalekim? Zbog čega mu je zabranjena? Pročistim grlo. Tjerajući se da zaustavim kolotečinu misli koje su dovodile do punjenja srca ljubavlju, ali ne bilo kakvom. Pogrešnom. Zabranjenom kao što to kaže pjesma.

„O čemu razmišljaš?"

Strese se na trenutke i problijedi, ali me ubrzo pogleda pa u očima primijetim nelagodu.

„Gdje ćemo ići na piće?"

Sigurna sam da ne razmišljaš o kafiću u koji ćemo ući jer oboje znamo da nam nije bitno koji će biti. Već nekoliko dana unazad sam primijetila promjenu na njemu. Promjenu za koju ne želi da mi kaže iako sam ja ipak ta koja s njim razgovara o svemu. U zadnje vrijeme krije stvari od mene, ali ga ne osuđujem. Možda smatra da ne trebam znati.

„Jesi li se zaljubio, Luka?"

Zagrizem donju usnu dok gledam isti prizor ispred sebe samo što su njegove oči i ovaj put negdje daleko dok su moje usmjerene na njega.

„Možda.."

Refleksno mi se usne razdvoje jedna od druge kad čujem pozitivan odgovor iako izgovoren veoma tiho, došao je do mojih ušiju. Ili sam se zaledila u trenutku ili se trenutak smrznuo. Znam samo da mi treba nekoliko dubokih uzdaha da prihvatim novu informaciju koju sam dobila.

„Ali kao da nisam."

S blagim smiješkom na usnama, ali praznim pogledom gleda ravno u mene. Podignem obrvu, pokušavajući utišati srce koje je čulo da se zaljubio, a za njega je u trenutku označilo kao da će se sutra oženiti. Doza ljubomore tijelo nije mogla da zaobiđe. Ne želim izgubiti svog brata zbog druge djevojke. Jesam li pronašla dobrog psihologa ili psihoterapeuta kod kojeg ću ići na senase?

„Zbog nje si zavolio pjesmu?"

Očima pokažem na zvučnik s kojeg su po drugi put dolazile riječi, dobro nam poznate pjesmu, samo što se ovaj put razlikuje od prethodnih. Sad mu se sviđa pjesma jer je ima kome posvetiti.

„Zbog nje sam počeo voljeti život."

Je li se umjesto srca pojavio bubanj na lijevoj strani grudnog koša jer sam osjećala da će svakog trenutka iskočiti? Smogla sam snage da okrenem glavu prema naprijed jer ne želim gledati u oči koje su usmjerena prema meni. Luka se zaljubio! Valjda bi mi trebalo biti drago zbog njega, zar ne? Poguram knedlu u stranu pa ga pogledam s riječima.

„Drago mi je zbog tebe."