Poruka iznenađenja - #3

17. dio

MARTA GRUBER

Omotam ruke oko njegovog vrata, pokušavajući potisnuti i najmanju misao koja nije vezana za nas dvoje. U očima mu se jasno oslikavam i primjećujem sjaj, isti onaj kao s početka veze. Trenutci kada smo letjeli od zaljubljenosti. Mogu tako da se izrazim jer smo osjećali baš takav intenzitet emocija. Držim me za kukove nježno, a opet posve čvrsto da znam kako sam sigurna.

„Volim te, srećo."

Riječi koje siđu s njegovih usana, utople srce pa sklopim oči, prepuštajući se trenutku. Tražim li način da pobjegnem od onoga što sam počela osjećati prema dečku za kojeg su takve emocije zabranjene? Činim grijeh osjećajući simpatije prema rođenom bratu. Gdje je on sada i šta radi? Provodi li vrijeme s djevojkom u koju je zaljubljen?

Otvorim oči i pogled spojim s dečkom koji me voli, a voljela sam i ja njega bez trenutka sumnje dok nisam doživjela da mi misli idu u sasvim pogrešnom pravcu. Naravno da ga volim još uvijek.. mislim da ću ga zauvijek voljeti, ali mislim da se trebam riješiti misli koje nisu vezane za njega. Kako?

„Ne sviđa ti se ovdje?"

„Naravno da mi se sviđa."

Bez razmišljanja odgovorim na postavljeno pitanje.

„Tražila sam da dođemo za vikend ovamo. Kako može da mi se ne sviđa?"

Slegnem ramenima dok u njegovim očima tražim razlog zbog kojeg mi je postavio prethodno pitanje, ali ga ne vidim. Jesam li uradila nešto pogrešno? Samo.. da.. nisam odgovorila na riječi koje uvijek dobiju povratan odgovor. Dozvolila sam da mi druge misli prekinu tradiciju. Pročistim grlo.

„Znaš da volim i ja tebe."

Ugledam blago raširene usne ispred sebe i tek onda shvatim razlog kojeg nisam mogla vidjeti u očima, a zbog kojeg se osjetio na trenutke da mi se ne sviđa u vikendici koju smo iznajmili samo za nas dvoje. Daleko od sviju. Tu i trebam biti. Daleko od Luke jer ću samo na taj način zaboraviti ono što se počelo razvijati u meni.

„Hoćeš da izađemo ispred? Noć je. Voliš zvijezde. Mjesec."

Usne mi se razvuku u široki osmijeh kad shvatim koliko me dobro poznajem dečko ispred mene, a onda sve što uradim jeste da isprepletem prste s njegovima i zaputim se prema vratima. Napravimo tek nekoliko koraka od ulaza da bi širi pogled na nebo imali, a onda nas zaustavim u istom mjestu. Tibor stane iza mene pa me privije na prsa dok ruke omotava oko mene i spušta ih na ruke.

„Ne bih te mijenjao nikada."

Dok gledam visoko u nebo i tražim onu zvijezdu koju mi je Luka posvetio, slušam riječi dečka s kojim sam skoro pa godinu i pol dana. Zašto se ne posvetim trenutcima s njim nego dozvoljavam da me čak i ovdje ometaju neke nepoželjne misli? Okrenem se prema njemu te uradim isto što sam i u vikendici. Omotam ruke oko njegovih ramena s osmijehom na usnama i pomjeranjem naših tijela lijevo pa desno, tako da se njišemo.

„I da ti daju cijeli svijet?"

Tiho nastavim razgovarati, prepuštajući se trenutku dok ne sklanjam pogled s njegovih očiju boje mora.

„Ti si moj svijet."

Osmjehnem se.

„Stvarno?"

Nije mi ništa odgovorio. Samo je spustio usne na moje i produbio trenutak, stvarajući još ljepši, intimniji. Volim trenutke s njim. Neke riječi nije potrebno izgovoriti jer se njihov značaj dokazuje. Uzeo je neradnu subotu i ispunio mi želju za koju sam mu rekla dva dana prije toga. Mogao je hladno da ignorira uz objašnjenje da sam mu kasno rekla šta želim za vikend, ali nije. Tibor će učiniti sve da budem sretna.

„Hvala ti što si izdvojio vrijeme za nas."

Kad odvojimo usne jedne od drugih, obratim mu se s riječima zahvalnosti koje su dolazile ravno iz srca, poslije čega ugledam smiješak.

„Znaš da ću uvijek izdvojiti vrijeme."

„Da sam tražila boljeg dečka, sigurno ga nikada ne bih pronašla."

Ostavim poljubac u kutu usana, a onda ga pogledam u oči pa nagnem glavu nazad tako da mogu gledati u nebo, ali osjećati njegovu blizinu više nego kada sam mu okrenuta leđima. Uživam u ovim trenutcima. Noć. Mrak. Zvijezde. Mjesec. On i ja.

„Želim te za sebe cijeli život, srećo."

Srce zatreperi nakon izgovorenih riječi, a onda spustim pogled na njegove oči.

„Moj si. Zauvijek."

Prislonim usne na njegovo, ali ubrzo se od blic poljupca produži na nešto mnogo veće, strastvenije. Ruke spusti na zadnjicu dok moje pronađu mjesto u kratkoj, smeđoj kosi. Gladno sam mu uzimala usne, svakog trenutka želeći ih sve više i više. Radio je isto što i ja, čvrsto me privlačeći sebi.

„Da uđemo unutra?"

Kroz poljupce postavim pitanje, a onda osjetim da sam izgubila tlo pod nogama jer sam se našla u njegovim čvrstim rukama. Gurne vrata pa nas uvede unutar drvene vikendice koja izgleda više nego dovoljno dobro. Spusti me na krevet potom legne na mene, ali kroz misli mi prođe samo jedna osoba. Ne. Ne možeš mi sada dolaziti u misli. Sklonim usne od Tiborovih pa nas dočeka hladan zrak.

„Vrata. Zaključaj vrata."

Rukom pokažem prema vratima dok se usporedno ustajem i sjedam na krevet. Nakon što zaključa vrata, dođe do mene i dlanove spusti na obraze tako da mi lice usmjeri prema svom, a kada usnama krene prema mojima, okrenem glavu.

„Šta se događa? Do maloprije je bilo sve u redu.."

Odmakne se od mene, ali tek toliko da stanem bez da me dodiruje.

„Ili mi se samo činilo."

Podignem pogled tek kada krene prema kuhinji koja je spojena s dnevnom odnosno prostorom u kojem se nalazim. Naspe u čašu vode te otpije nekoliko gutljaja, bez da se okrene prema meni. Gledam mu u leđa i mogu sa sigurnošću reći da mnogo liči na oca. Vidjela sam ga dok sam čekala Tibora u automobilu ispred kuće. Dovoljan je bio jedan pogled da uočim istu konstrukciju tijela.

„U čemu je problem, Marta?"

Okrene se prema meni, ali ne dođe samo se nasloni na elemenat s pogledom fokusiranim na moje tijelo.

„Svidio ti se neki drugi, zar ne?"

Ugrizem se za usnu i odmahnem glavom potom rukom.

„Nisam ti posvećivao dovoljno vremena zbog posla. Dao sam mu mogućnost da ti se svidi."

Frkne nervozno, a onda rukom prođe kroz kosu i spusti pogled. Ne! Ne može sebe kriviti zbog stanja u kojem se nalazim jer nije kriva, zaista nije. Ustanem pa dođem do njega i spustim mu ruku na rame, a onda dobijem pogled.

„Ne sviđa mi se nijedan drugi."

Slažem. Šta mi je drugo ostalo? Da mu kažem šta se dešava pa da dobijem osude? Savjet da trebam ići kod doktora..? Znam i sama da moram učiniti nešto po tom pitanju.

„Nadam se."

„Ne bih te nikada lagala."

Žao mi je što te moram gledati u oči i lagati, ali proći će me. Treba mi samo malo vremena.

„Šta se to desilo s nama?"

Tuga osim što se ocrtava u paru očiju ispred mene, čuje se i u glasu koji puca ispred mene, ali pokušava izgledati kao da je sve u najboljem redu.

„Malo mi je muka. Ne znam od čega. Idem se istuširati pa ćemo se družiti."

Koliko ću riječi izgovoriti da se pokušam izvući iz situacije u koju sam dospjela, nepromišljeno i grešno? Okrenem se pa dohvatim telefon sa stola i krenem prema sobi u kojoj sam ostavila stvari, ali prije nego što odem u toalet. Pogledam na telefon i vidim poruku, srce zaigra kada misli odu na osobu od koje želim dobiti poruku, ali se isto tako i razočara kad shvati da nije Luka nego isti onaj, nepoznati broj.

„Ako želiš saznati istinu. Dođi na drugi kraj grad u petak, kod stare bolnice, onda ćeš dobiti upute za dalje ako budeš sama. U prisustvu druge osobe ne trebaš dolaziti jer nećeš ništa saznati."