Poruka iznenađenja - #3

20. dio

MARTA GRUBER

Gledam u njegovu ruku koja nježno prelazi po mom stomaku i osjećam ono što nikada prije nisam. Da se nalazim ne na sedmom nebu nego na devetom. Mnogo više od onoga što sam ikada prije doživjela. Čak ni zaljubljenost u Tibora na početku nije djelovala kako djeluje samo jedan Lukin dodir. K vragu! Ugrizem se za usnu pa spustim ruku na njegovu i na taj način spriječim dodire. Ovo je pogrešno. Ne smijem uživati u grijehu, a uporno činim kada ga gledam. Kada bi saznao o čemu razmišljam dok mi je u blizini. Istog trenutka bi rezervirao termin kod slobodnog psihijatra. Ne bi oklijevao, dao bi sve od sebe da odem u datom trenutku i počnem se liječiti.

„Mislio sam da će ti masaža pomoći."

Ton njegovog glasa dovede trnce koji brzinom svjetlosti počnu kolati venama i realnost me ošamari. Postajem svjesna onoga do čega sam dovela sama sebe, dozvoljavajući mislima da na trenutke zaborave pored koga se nalazim. Okrenem glavu u stranu i zagrizem usnu, neprimjetno. Sklanjajući se od njegovih očiju i pokušaja vraćanja misli u realnu situaciju. Brat ti je, Marta. Opomenem sama sebe, ali još uvijek zadržim ruku na njegovoj sve dok ne čujem nove riječi.

„Oprosti ako sam te povrijedio. Nisam želio."

Bolje bi bilo da me ti povrijediš nego što konstantno vrijeđam sama sebe. Na koji način mogu zabraniti tijelu da reagira na njega? Osim da posjetim doktora. Udahnem duboko pa se okrenem prema njemu i spojim nam poglede. Čuvajući ga za ruku kao da će otići ako ga pustim.. ili možda i hoće? Pročistim grlo te mu se obratim.

„Nisi me povrijedio."

Pogled s očiju se na trenutke spusti na usne i ugledam kako se razvlače u zaobljenu liniju. Njegov osmijeh je uvijek bio nešto najljepše što sam ugledala u životu i razlog zbog kojeg se moj dan popravi, ma koliko grozan da je bio prije toga.

„Mislim da se čaj ohladio, želiš probati?"

„Mhm."

Promrmljam i ugledam tijelo kako se pomjera k šalici koja stoji tik uz mene. Nakon što je uzme, pruži mi je s riječima i dozvolim sebi da ga očešem po ruci. Zanemarujući trnce koji ne napuste tijelo, čak šta više pojave se u većoj količini. Uzmem šalicu i otpijem gutljaj, ispod obrva gledajući u njega čiji se pogled nalazi na podu.

„Hvala ti što si mi napravio čaj i donio ga ovdje."

Zahvalim se i dobijem pogled popraćen osmijehom. Večeras ću zaspati kao beba koju je majka njihala sve dok nije sklopila oči. Lukino prisustvo za mene je značajno kao za bebu majka. Ne može bez nje kao što ne mogu ni ja bez njega. Uzme šalicu iz ruke nakon što mu je pružim i kroz nekoliko pokreta je vrati na mjesto s kojeg je uzeo, a onda dobijem još jedan pogled.

„Uraditi ću sve da ti bude bolje."

Uzvratim mu blagim osmijehom pa se nagnem prema njemu i spustim ruku na njegovu koju drži malo iznad koljena. Spustim usne na njegov obraz i vratim se u ležeći položaj, i dalje ga čuvajući za ruku.

„Hoćeš da idem... želiš li spavati?"

Želim da legneš pored mene i spustim glavu na tvoja prsa pa kao nekada da zaspemo te se ujutro probudim kao najodmornija osoba jer sam spavala na sigurnom mjestu, ali mi više nismo kao nekada. Zapravo. Šta se promijenilo između nas? Apsolutno ništa samo je moja bolesna glava umislila promijene. Još uvijek si mi brat bez kojeg ne mogu, ali ovaj put spavanje pored tebe ne bi moglo završiti kao prije. Plašim se da ne bih mogla zaspati jer bih se više uplašila šta će se dogoditi ako u toku noći ruka krene prema mjestu gdje želi biti.

Dosta je!

Dosta je!

Prestani.

Opominjem sebe dok si u mislima udaram šamare. Vrati se u stvarnost, Marta. Predaleko si otišla. Zašto pored njega zaboravljam ostatak života? Šta se događa sa mnom i u kojem trenutku je krenulo gdje ne treba? Neka budem prokleta ako sljedeći tjedan ne odem kod dobrog psihologa i ne počnem se liječiti. Konzumirati ću i tablete, samo da mi bude bolje.. da se oporavim od loših misli. Dobiti ću olakšanje jer više neće biti ni poruka sa skrivenog broja jer ću se naći s osobom i onda ću se posvetiti liječenju. Obećavam.

„Zašto si odsutna, Marto? U kakvim problemima se nalaziš?"

Trepnem nekoliko puta i poslije toga usmjerim pogled k njegovim očima. Šta da ti kažem, a da te ne slažem? Ne postoji rečenica koju mogu izgovoriti, a da je istinita.

„Samo sam umorna."

U sebi dodam „od života koji me konstantno muči", ali naravno da to ne izgovorim na glas jer će zahtijevati da čuje šta me muči, a usne će ostati nijeme.

„Mislim da imaš ogromnih problema."

„Ne."

Frknem prema njemu kada se uplašim da je shvatio šta se događa.

„Nemam probleme."

Dodam uz kiseli osmijeh na što samo odmahne glavom i krene se pomjerati prema meni, a kada otisne usne na obraz, zatvorim oči prepuštajući se trenutku dok se srce nada da će se usne pomjeriti za nekoliko milimetara i učiniti me sretnijom nego što sam.. ali onda. Naglo otvorim oči kada osjetim hladnoću.

„Ako budeš željela razgovarati. Znaš gdje se nalazim."

Klimnem glavom uz izvijanje usana u smiješak. Idi! Samo idi da se oporavim.

„Dođi do mene."

„Spavati ću."

Rekla bih da ostaneš, ali ne smijem. Ne mogu se nositi sa situacijom u kojoj se nalazim. Veliko ne!

„Laku noć, Marto."

Ustane s kreveta i krene prema vratima.

„Laku noć, Luka."

Ispratim ga s jedva izgovorenim pozdravom, a nakon što ugledam zatvorena vrata i shvatim da se nalazim sama. Dozvolim kamenu da padne sa srca. Ovako neće ići dalje. Ne smije ići. Spustim ruku na čelo i uvjerim se koliko gorim, ali ne gorim samo po čelu. Cijelo tijelo osjeća temperaturu, ali ne onu kao kada sam bolesna. Gorim za njim.

„U velikim sam problemima, ali ti ne mogu pričati o njima."

Tiho izgovorim, znajući da me nitko neće čuti. Zatvorim oči i udahnem duboko. Ne znam na koji način ćeš se oporaviti Marta, ali itekako znam da moraš pronaći najbrži i najefikasniji. Ovo prelazi u ogromnu bolest.