Poruka iznenađenja - #3

5. dio

LINDA GRUBER

„Daj Bartol, ponašaš se kao da smo još uvijek mladi."

Govorim dok pokušavam skloniti ruke sa zadnjice. Uvijek je spreman za akciju bez obzira što ima četrdeset i dvije godine. Ponaša se kao da mu je osamnaest. Željan strasti, a dvoje djece je napravio.

„Tražiti ćeš ti mene kada budem djed pa kada ne mogne, onda ćeš da se naljutiš na mene."

Odmakne se od mene uz riječi, s kojima pokuša izgledati ljutito. Ne ide mu. Ostala sam na istom mjestu i gledala u njega koji je sjeo na krevet, naslonio ruke na koljena i gledao u mene.

„Srušiti će se ormarić pa ćeš završiti na guzici."

Isplazi mi se kao dječak. Kako da mu odolim kada je prokleto savršen? Napravim nekoliko koraka prema njemu pa mu se smjestim u krilo, tako da sam okrenuta prema njemu s nogama pored njegovih. Odmah ruke smjesti na moju zadnjicu, a onda mu rukom prođem kroz kosu.

„Dok su djeca u gradu, grabiš svaku priliku da me povališ. Sram te bilo, Bartol."

„Znaš li se opustiti malo, Linda? Uživajmo dok još možemo."

„Pričaš kao da ćemo sutra ostariti."

Slegne ramenima pa me pljesne po dupetu.

„Ne slušaš me."

„Moram li te slušati?"

Usne spusti na moje pa uzvratim poljubac. Nekada odglumim da ne želim intiman odnos s njim, ali uvijek želim. Čak i nakon toliko godina provedenih s njim, nisam ga se zasitila. Mislim da neću nikada. On je čovjek koji me je naučio šta znači biti sretan u životu. Imati oslonac, podršku i u svakom trenutku voljeti drugu stranu, čak i onda kada odeš od osobe. Ostaneš je voljeti do srži pa čak i onda kada druga osoba živi s tobom. Ne izlazi ti iz glave. Ne možeš prestati voljeti.

Prevali nas na krevet, a onda me spusti ispod sebe i usnama krene šarati po vratu. Dlanom prigušim uzdahe da nas ne bi Hana slučajno čula iako je naša soba na posve drugom kraju kuće. Znali smo kako želimo napraviti redoslijed u kući. Bartol je sve pomno napravio i ništa mu nije izašlo iz kontrole.

„Volim te, Linda."

„Volim i ja tebe, Bartol."

Legne pored mene kada nas obadvoje dovede do vrhunca. Smjestim glavu na njegova prsa pa se prepustim šaranju njegovih prstiju od ključne kosti pa sve do ramena. Malo se pridignem na lakat tek toliko da nam mogu spojiti poglede.

„Šta ako nekada sazna?"

Postavim pitanje koje mi godinama nije izlazilo iz misli. Zbog kojeg noćima nisam mogla da spavam jer je strah bio jači od svega. Nisam se mogla smiriti, bez obzira koliko me je Bartol tješio. Uvjeravao da nikada neće saznati da nije naše biološko dijete. Trudili smo se da osjeti identičnu ljubav kao što su Luka i Hana. Nikada je nismo razdvajali od njih jer koliko su oni naši, isto toliko je i ona.

„Neće saznati, bebe. Opusti se."

„Kako da se opustim kada me svakog dana iste misli posjećuju?"

Nelagodni trnci počnu kolati tijelom. Sjednem. Naslonim se na naslov kreveta i skupim noge pa ih obgrlim rukama. Bartol sjedne pored mene s teškim uzdahom. Svaki put se dešava isto. Donesem s pitanjem nervozu koja se može rezati u zraku. Gusta poput misli koje ne daju da predahnem. Po danu budem zauzeta, radim stvari koje trebam, a i one koje ne trebam samo da mi to ne dolazi u misli. Noć je pakao. Vrijeme u kojem doživim sve ono od čega po danu bježim.

„Bojim se, Bartol."

Tišina. Znam da se i on plaši istog samo što ne želi priznati ni sebi, a ni meni.

„Šta bi moglo biti ako nekada sazna..?"

„Kako će saznati, Linda? Nema od koga da sazna."

Jedina utjeha mi je bila ta što i ja mislim da nema od koga da sazna. Nikada nismo rekli Luki i Hani surovu istinu. Bolje je što nitko od njih ne zna. Vjerujem da bi između njih sve isto ostalo, ali ne želim riskirati. Od onog dana kada smo se spojili Bartol i ja. Spojili su se Luka i Marta. Dan kada me je doveo kući iz bolnice. Naša nova šansa za život. Iskoristili smo je najbolje što smo mogli. Sagradili smo obitelj, zajedno s njima dvoje, a onda smo se proširili za još jednog člana. Moju djevojčicu Hanu.

Majka sam troje prekrasne djece. Najljepša titula koju sam ikada mogla da dobijem. Djeca koju smo mogli poželjeti. Nikada nas nisu doveli u probleme zbog kojih nas je glava zaboljela, a danas je to česta pojava. Oni nisu takvi. Uspjeli smo. Odgojili smo ih na pravi način, baš onako kako smo željeli.. o čemu smo maštali.

Supruga sam čovjeku o kojem sam maštala još kad sam bila djevojčica. Bili smo najbolji prijatelji. Pored djeda, muška osoba koja je uvijek bila uz mene. Nikada nije dozvolio da budem tužna, sve do onog trenutka kada me je on rastužio. Udahnem duboko jer se ne želim vraćati na period života koji je ostavio duboki trag na srcu. Period u kojem sam izgubila djeda.. i njega.

„Čuješ ih?"

Pogledam u Bartola i drugom, slobodnom rukom pokažem prema vratima odakle je dolazio veseli osmijeh dvoje tinejdžera. Našeg sina i kćerke. Stisnem ga malo jače za ruku i izvijem usne u osmijeh.

„Nisu izašli zajedno, ali su zajedno došli kući."

Odgovori mi. Istina.

„Marta je bila s Tiborom. On je otišao s Nikol. Gdje su se našli?"

Nasloni mi glavu na svoja prsa pa me ušutka. Nježno prelazeći prstima niz kosu.

„Zašto bi nas zanimalo gdje su se našli? Bitno je da su sretni došli kući."

Njihov osmijeh je nestao. Sklonili su se u sobe. Mi smo ostali u svojoj.

„Idem ih pitati, jesu li gladni."

Krenem ustati s kreveta, ali me Bartolova ruka zaustavi, a isto urade i riječi.

„Nisu više mali, Linda. Ako su gladni, snaći će se. Imaju novac, mogu si kupiti što požele, a isto tako imaju i u kući što vole. Snaći će se."

Bartol je taj koji uvijek vraća stvari dva do tri koraka unazad. Spušta ih. Ne želi stvarati tenzije i pritisak. Trudila sam se biti takva, ali nisam mogla dozvoliti da im nešto nedostaje. Nije ni on, samo je manje pokazivao. Sve im je omogućio. Od automobila do privatnih fakulteta.

„Maštali smo o ovome. Živimo naše snove."

Slažem se s njegovim riječima jer zaista smo maštali o ovome i na kraju stvorili idilu. Porodičnu. Životnu. Nitko nam se nije miješao, a s moje strane nije imao ni tko da se miješa. Izgubila sam majku prije dvije godine. Ona je bila jedino što mi je ostalo pored obitelji. Bartolovi roditelji su nas redovito obilazili, kao i mi njih. Probleme nam nisu pravili od dana kada smo počele živjeti zajedno. Nisu ni do tada, a što je situacija ispala kako nije trebala. Krivca nisam vidjela u Bartolovom ocu. Čovjek mi se izvinuo nekoliko puta, svjestan da nije kriv. Osjećao se neugodno prvih nekoliko susreta, a onda smo prihvatili stvari kakve doista jesu i nastavili živjeti s njima. Sretni i ispunjeni.

„Hvala ti za sve što si učinio za nas."

Izgovorim posve iskreno jer sam zahvalna na onome što sam danas zbog njega. Tko zna šta bi bilo sa mnom i mojim Lukom da se nije otkrila istinu.. da li bi uopće danas bili živi? Stvorio nam je dom i obitelj. Bogati smo, ali kada kažem bogati, ne mislim na materijalne stvari nego one što nosimo u duši. Imamo troje djece. Mnoštvo uspomena. Na kraju moram priznati da imamo sve što poželimo. Proširio je posao. Odlično mu ide. Luka se snalazi zajedno s njim.

„Ti si uzrok zbog kojeg je sve baš ovako. Ništa ne bi bilo isto da tebe nema."

Osmjehnem se, sretna zbog toga što ga imam.

„Ponosan sam na nas, bebe, dokaz smo da prava ljubav pobijedi sve loše ljude i pređe preko svake prepreke koja se nađe na putu."

Uvučemo se ispod deke i pribijemo jedno uz drugo. Vrijeme je da spavamo jer nas sutra čeka još jedan dan, prepun raznih dešavanja.