Poruka iznenađenja - #3

23. dio

MARTA GRUBER

Otvaram oči dok se jak bol prožima glavom te shvatim koliko se zapravo nisam naspavala i da me ne boli stomak, ali svaka kost je preuzela bolove na sebe. Zijevnem nekoliko puta i bez obzira na manjak sna, ustanem iz kreveta jer znam da sam dala obećanje Hani da ćemo dan provesti zajedno.

Zvuk telefona mi privuče pažnju te napravim nekoliko koraka prema noćnom ormariću i dohvatim ga, a nakon što pročitam poruku nelagodni trnci počnu prožimati tijelo. Knedla stvori protok pljuvačke niz grlo.

„Jesi li razmislila? Želiš li saznati istinu ili ne? Odgovor mi pošalji do podne."

Želim saznati istinu iako me je strah onoga što ću čuti o svom životu, a da ne znam? Je li postoji takvo nešto, uopće? Možda je samo netko ljubomoran na naš život pa nastoji da pokvari sreću? Ili ipak ne.

„Želim."

Brzo otipkam i pošaljem te odložim telefon što dalje od sebe kao da me je strah poruke koja će uslijediti. Izabrala sam jasno i dala na znanje kako je odgovor pozitivan? Udahnem duboko nekoliko puta pa prstima lijeve ruke prođem kroz pramen kose i odem do ormara te izvadim odjeću koju ću obući danas. Crne tajice i bijela majica kratkih rukava, ali ovaj put se ne odlučim za kratku, želim biti dobro.

„Dobro jutro, Marto!"

Na putu prema toaletu sretnem Luku koji s osmijeh na licu ide prema meni, a ja? Zaljubljena tinejdžerka mi nije ravna. Razvije se osmijeh, refleksno iako nisam bila raspoložena u datom trenutku, ali zar mogu biti loše kada njega vidim?

„Dobro jutro."

On ti je brat, Marta. Vrati se u realnost. Ne možeš biti zaljubljena u osobu kroz koju teče ista krv kao i kroz tebe. Sklonim osmijeh s lica iako je još uvijek ispred mene na nepun metar udaljenosti.

„Jesi li mogla spavati? Boli li te stomak?"

Ne boli me stomak, ali me boli mozak jer svakim danom shvaćam da radi na pogrešnom principu. Samo se meni može desiti da brata, rođenog brata počnem gledati drugačijim očima? Krajnje je vrijeme da posjetim doktora koji će pomoći ovoj, mojoj ludoj glavi da počne živjeti bez pogrešnih misli, ali kako da mu kažem?

Doktore, nerealno sam zaljubljena u rođenog brata.

Može mi se samo nasmijati jer ću svjesno izgovoriti da nisam normalna i da mi je potrebna najveća doza koju može izdati ili čak mi ni ona ne bi bila dovoljna, bilo bi potrebno da za mene naprave novi lijek koji će otkloniti misli zbog kojih ću otići ravno u pakao.

„Zašto me nisi zvala?"

Klimnula sam glavom naprijed pa nazad dok sam razmišljala o doktoru, a Lukine riječi su opet pronašle u mojim ušima.

Što manje vremena provodim s tobom, to mi je bolje. Barem se trudim da ne mislim na tebe jer misli iz sadašnjosti nisu poželjne, bilo bi dobro da ih mogu odbaciti i nastaviti normalnim tijekom života jer me već jedna, isto tako velika stvar sputava u tome.

„Nije bilo potrebe. Mnogo mi je bolje."

Odgovorim te nastavim svojom putanjom, ali njegova ruka na podlaktici me zaustavi u mjestu, bolje rečeno zaledim se od samog dodira. Sreća je ovaj put bila na mojoj strani jer sam mu leđima okrenuta i ne može vidjeti izraz lica, kao što ne može vidjeti ni naboranu kožu na čijoj površini dlačice stoje visoko podignute.

„Vješto me izbjegavaš u posljednje vrijeme."

Hladan mlaz vode mi se spusti niz leđa, ali ostanem u istom mjestu, pokušavajući izvući ruku, ali osim toga, dobila sam njegov lik ispred sebe. Idi k vragu, Luka.

„Nešto te muči, Marto. O svemu možeš sa mnom da razgovaraš."

Spojim pogled s njegovim, ali ga brže spustim nego što sam podigla glavu.

„Ako me bude nešto mučilo, doći ću kod tebe i reći. Trenutno nemam nikakav problem."

Slažem kao iz stopa.

Naravno da više s tobom ne mogu dijeliti probleme kao što sam to radila do skoro. Odgovor je više nego jasan.

Ti si moj najveći problem, braco.

Namrštim obrve pa se izvučem iz njegovog dodira iako.. priznajem željela bih u mnogo većem intenzitetu da me dira. Kao strijela odjurim u kupatilo i pri samom zatvaranju vrata, zaključam te se srušim na pod, u sjedećem položaju, a glavu smjestim među dlanove.

„Dođi sebi što je prije moguće, Marta. Napravit ćeš još veće probleme."

Luka je primijetio da ga izbjegavam, a kako i ne bi?

Uvijek smo bili zajedno, a sada iako više nego prije želim da je tu, ali ne mogu. Moram bježati koliko god je moguće. Ne mogu mu reći o čemu se radi, ali pronaći ću način da se dozovem pameti. Kojoj crnoj pameti, Marta? Da je imaš ne bih radila ovo što radim sada. Kratko i jasno.

„Spremna si?"

Kroz manje od pola sata sam bila u dnevnoj gdje je Hana već sjedila i čekala na mene. Znam koliko joj znači naše vrijeme jer u meni vidi osobu kakva ona želi da bude, a ja se iz dubine duše molim da bude pametnija od mene i s manje grijehova jer ovo što radim sebi od života nije dobro.

„Jesam, seko. Čekala sam te."

Grub, muški glas s dna stepenica nam se obrati, a kroz mene prođe jeza koju pokušam što prije odbaciti.

„Idem na trening. Ako vam nešto bude trebalo, zovite me."

„Hoćeš li doći poslije treninga kod nas?"

Ne, Hana. 

K vragu! 

Nije takav dogovor bio.

„Danas je dan za žene, drugi put ćemo svi zajedno, Hana."

Luka dođe do Hane te joj ostavi poljubac na kosi, a potom krene prema meni i učini isto, samo što su naše reakcije bile potpuno različite. Mislim da sam poslije njegovih usana postala blijeda poput zida, a Hanine usne su bile razvučene od uha do uha, znajući da je najvoljenije biće u ovom domu.

„Čuvajte se."

Prije nego što zatvori vrata, dobaci nam riječi koje mi itekako znače kada ih čujem, a o bitnosti osobe koja ih je izgovorila, suvišno je razgovarati.