Poruka iznenađenja - #3

21. dio

LUKA GRUBER

Hodam prema toaletu brže nego ikada prije. Razlog nije taj što me proganja probava nego što imam problema s psihološkim smetnjama koje tjeraju razne misli i one dovode do onoga zbog čega poludi svaki muškarac. Čim sam ušao unutra, zaključam vrata zbog mjera predostrožnosti i zatvorim oči dok se lijevom rukom čuvam za lavabo, a drugu spuštam na međunožje koje je već nabreklo, prijeti mi da ću eksplodirati ako ništa ne poduzmem kako bih si pomogao.

Progutam knedlu koja se stvorila u grlu, oblikujući Martu ispod sebe, nagu i raščupanu. Nakon što skinem svaki komad odjeće sa sebe, uđem u kabinu i pustim hladan mlaz vode da me pokvasi jer samo na takav način mogu otjerati misli od sebe. Udahnem duboko nakon što rukom počnem povlačiti ud.

Zatvorim oči i dozvolim mislima da odu na mjesto koje im je zabranjeno, a itekako priželjkuju da se ostvari, bez obzira na okolnosti, bez obzira što će to biti najveći životni grijeh. Klizi mi usnama po vratu dok se spušta niže, ostavljajući tragove po grudima, odlazeći preko prsa sve do stomaka, a potom niže i tik je tu na pravom mjestu. Rukom ga povlači sebi i jezikom kreće od vrha pa sve do korijena, nekoliko puta, a onda ga halapljivo stavlja u usta i radi to najbolje od svih prije. Naglo otvorim oči nakon što se stresem pa me hladnoća prožme. Ugledam na vratima bijeli mlaz i shvatim šta sam upravo uradio. Doživio sam vrhunac, na nju. Sestru.

Spustim pogled i ugrizem se za usnu, pokušavajući otjerati misli što je dalje moguće, ali ne žele mi pomoći. Učinio sam to. Mislio sam na nju dok sam se zadovoljavao, a zadovoljavao sam se jer me je ona natjerala na to. Želio sam da gori od mojih dodira. Zamišljao sam da upravo tako i djelujem na nju, a onda se pritisak stvarao u hlačama. Nisam mogao izdržati, a nisam mogao ni ostati duže pored nje. Morao sam otići iako žalim zbog toga, ali bolje nego da je vidjela erekciju. Umro bih u tom trenutku.

Istuširam se, ali voda ne sapere grijeh koji sam učinio prije tuširanja. Uklonim svaki dokaz vodom ako bi ušla tik poslije mene da ne primijeti. Obučem se i poprskam zrak mirisnom tekućinom koju nikada ne koristim, ali miris orgazma ne smije ostati prisutan. Nakon što se uvjerim da je sve onako kako treba. Čisto i bez dokaza, izađem iz toaleta, zaputivši se prema sobi. Udahnem duboko nakon što legnem na leđa i raširim ruke.

"Kako da si pomognem?"

Zašto je ona jedina djevojka koju želim pored sebe gledati prije spavanja i prva koju ću vidjeti nakon što otvorim oči? Zašto je ona jedina osoba s kojom želim dijeliti život i poklanjati joj svaki vid pažnje dok me smara pomisao na to da bih nekoj drugoj isto trebao učini..? Usne se razvuku u osmijeh kada shvatim da i kod mene postoji onaj dio na kojem nitko nije bio, ali se skloni nakon što shvatim da se na njemu nalazi pogrešna osoba. Možda bi bolje zvučilo ako kažem zabranjena osoba. Marta nikada neće biti pogrešna osoba, ali je zabranjena pa zbog toga nosi dozu pogrešnosti. Grešnosti.

Možda bih izabrao alkohol da mi pomogne, ali večeras ću ipak ostati kući. Šta ako joj budem trebao, a mene ne bude bilo? Ne želim sebe dovesti u situaciju da me traži, a nisam prisutan. Pogotovo ne sada kada je bolesna. Dohvatim telefon sa noćnog ormarića i uključim tonove, a poslije toga uđem u galeriju i dozvolim sebi još jedan osmijeh kada nas vidim na fotografiji. Zagrljeni.

Učinio bih sve da si najsretnija djevojka na planeti, da se iskreno zaljubiš, a još iskrenije zavoliš jer imaš pored sebe osobu koja bi prevrnula sve da te ugleda sretnu, ali nisam u takvoj mogućnosti. Voljeti ću te iz daleka, a prema tebi biti brat, sve dok mi lude misli ne izađu iz bolesne glave. Zbog tebe se mogu nazvati bolesnim čovjekom. Ludim, isto tako. Nikada nisam upoznao djevojku poput tebe, ni sličnu. Zašto si morala biti sestra, zar mi te Bog nije mogao dati na drugačiji način? K vragu! Trebam biti zahvalan što sam te dobio, baš na takav način, je l' da? Najiskreniji. Najčišći. Obitelj. Nema većeg bogatstva od toga, a ja ne bih bio čovjek da nisam proklet. Stisnem zube, tjerajući misli o njoj.

„Vrijeme je da idem spavati."

Naglasim sam sebi jer samo na takav način ću djelovati. Ostaviti djevojku da bude mirna i spokojna, zaslužuje da se odmori pa da je što prije popusti svaka bol koju osjeća. Rado bih je preuzeo na sebe, samo da mogu, ali nažalost život ne funkcionira na takav način. Volio bih otići do nje, samo da je obiđem, ali ne želim je probuditi. Ne želim ulaziti u sobu kao manijak. Trebam poštovati njezinu privatnost, za koju bih dao sve da sam dio nje, ali..

Spustim se na jastuk, stavljajući jednu ruku ispod jastuka, dok drugom povlačim deku na sebe kako bih se utoplio iako bih više volio da me grle njezine ruke. Hoće li mi svaku noć biti posljednja misao pred spavanje, a prva kada otvorim oči ili ću se ipak odlučiti da odem kod doktora da mi prepiše terapiju jer ovo prelazi svaku granicu izdržljivosti? Mislim da ću ga posjetiti. Krajnje je vrijeme.