Poruka iznenađenja - #3

24. dio

LUKA GRUBER

Jutarnje treninge sam volio, ali današnji će mi itekako dobro doći da izbacim svu negativnu energiju koju posjedujem. Nisam naučio da se kontroliram u njezinoj blizini, a moram, što je prije moguće jer stvari poput sinoćnjih ne smiju da se ponavljaju. Možda bih se nekada pomirio s činjenicom da sam u određenim trenutcima zamišljao da sam s njom jer želim djevojku kao što je ona, ali da se uzbudim zbog rođene sestre. Postao sam manijak kojem je potrebno liječenje na nekoj drugoj planeti jer na ovoj se po prvi put dešavaju ovakve stvari, što jasno ukazuje da sam kreten kojem nema pomoći.

Sunce je svojim zrakama obasjavalo teren na kojem se već momčad skupila, u zraku se osjećalo koliko svi jedva čekamo ovo, isto tako da osjećamo neizmjernu ljubav prema nogometu. Kopačke zarijem u zemlju kao da će mi pomoći da je izbacim iz misli. Matija me nekoliko puta pogledao čudno, ispod oka, stavljajući mi na znanje da nisam normalan iako sam svjestan toga, ali dobro je što on ne zna zbog čega nisam normalan.

„Kreni!"

Zvuk trenerove pištaljke nam ukaže na to da trebamo trčati, išli smo jedan za drugim odnosno išao sam prvi, a onda su ostali trčali za mnom. Izgubljen sam u mislima dok ih pokušavam suzbiti, ali ne ide. Do nedavno sam u svaki trening uložio maksimalnu dozu sebe, ali danas je drugačije. Ispred očiju imam njezin lik dok zamišljam da me gleda s tribina i iz sve snage navija za mene, a moji šutovi dovode loptu da zatrese mrežu.

„Gruberu, trči brže!"

Ne volim kada me opominje, ali ovaj put je bilo tako. Zagrijavanje se napokon završilo i dobili smo loptu, moja do skoro najveća ljubav, ali sada po prvi put mogu reći da mi srce dolazi u sumnju zbog toga. Svakim udarcem lopte, misli mi odlaze na nju, djevojku čije oči ne mogu da izbacim iz misli, njezin osmijeh mi odzvanja ušima, a pomisao na samu njezinu prisutnost dovodi do još jačeg lupanja srca.

Zabranjeno voće, a toliko primamljiva s bolom koji se ne može opisati. Dok se ostali momci trude biti što bolji i trče brzinom svjetlosti, ova igra je za mene usporena, ali borim se da održim korak. Pokreti su mi mehanički, a um posve negdje drugo, upleten u mrežu želje i strepnje. Svaki sprint, svako zahvatanje, postalo je tiha molba da utiša čežnju koja prijeti da će me izjest.

Ali čak i usred kaosa na terenu gdje se takmičimo da budemo bolji sami od sebe, njezina slika mi se ne sklanja ispred očiju, proganja me toliko da osjećam slabost koju ne mogu ignorirati. Pomisli li ona nekada na mene? Barem kao na brata, onako kako je određeno. Šta ako je nešto primijetila pa me zbog toga izbjegava? Ne, nadam se da nije, ne smije!

Zadnji zvižduk je zasvirao i označio kraj treninga, momčad se razilazila s terena dok smo Matija i ja bez riječi koračali prema svlačionici, ali još uvijek lebdim u moru proturječnih emocija jer na ovom polju snova, gdje se pobjeda mjeri u dodirima i okršajima, vodim daleko strašniju bitku, bitku u kojoj se radi o vlastitom srcu.

„Danas nisi bio kakav inače budeš."

Naravno da je Matija morao prokomentirati moju igru, odmah nakon što smo izašli iz svlačionice.

„Nije moj dan."

„U zadnje vrijeme si čudan. Postoji li mogućnost da kriješ nešto od mene?"

Podignem obrvu visoko na čelo dok gledam u njega i pokušavam biti onaj stari Luka, ali.. valjda se ovom idiotu ne može ništa sakriti.

„Opusti se, Matija, kao da mi se u životu dešavaju neke stvari koje trebam sakriti."

Slažem.

U životu mi se itekako dešavaju stvari koje moram sakriti jer ako samo jednu riječ kažem na oglas, osoba koja je čuje me direktno u ludnicu šalje, a i tamo bi se pitali šta će sa mnom koji sam više nego izgubljen slučaj.

„Šta ima s tobom i Nikol?"

Promijenim temu, što izvuče osmijeh na njegovom licu. Lijepo je gledati ga sretnog, njega koji nije htio da ima djevojku za koju ga se može pitati jer su sve bile samo kratko tu i nisu vrijedile pomena.

„Za sada ide dobro iako nisam navikao na te neke stvari, ali pokušavam se prilagoditi."

Ni ja nisam navikao na mnogo toga, ali bih sve prihvatio zbog Marte.. samo da mi nije sestra.

„Je li moguće da ovakve riječi čujem od tebe?"

„Uvijek postoji prvi put."

Gromoglasno se nasmije dok odlaže torbu na zadnje sjedište i smješta se na suvozačevo s osmijehom.

„Nije da si se zaljubio."

„Pokušaj i ti pa ćeš vidjeti da ni nije toliko loš osjećaj."

Cinično se nasmijem dok palim automobil i krećem prema kafiću koji nas dočeka svaki put nakon treninga.

„Što više vremena provodim s njom, čini mi se da sam sretniji."

Ista je situacija i sa mnom, samo što je moja sreća zabranjena i ne smije se temeljiti na tom principu.

„Svakodnevno ti se javljaju djevojke, izlazi brate, upoznaj se, možda neka od njih ti osvoji srce. Ne možeš znati dok ne probaš."

Više sam za to da nikada nisam probao nego što sam probao sa zabranjenom osobom, ali naravno da ti neću reći, bez obzira koliko smo dobri prijatelji. Neke stvari moraju ostati tajna i sa mnom otići daleko odavde.

„Nisam zainteresiran za to. Ima vremena."

Hladno izgovorim, volio bih da je istina, ali barem lijepo zvuči.

„Marta je sretna s Tiborom, Nikol i ja se dobro slažemo, još samo ti da nađeš djevojku i.."

Uopće ga nisam slušao do kraja jer prvih par riječi je dovelo do toga da me ne zanima nijedna sljedeća koju izgovori. Marta je sretna s Tiborom? Kao da voda ključa u meni i svakim trenutkom će proključati toliko da će se svaka kapljica naći izvan.