A onda se okrenem i krenem ka vratila gde vidim Dunna.
"Sta se ovde desava? O cemu pricate vas dvoje?"- gleda u oca a onda i u moju majku- "Ko je ovde usvojen?"
"Dunn vratio si se"- krene otac
"Andra je usvojena? O cemu pricate, ona je vas cerka. A vi ste preterali"- pogleda u ostalu decu
"Dunn u redu je. Ja sam samo usvojeno dete koje su oni podigli i ostvratili da budem uspesna zena"- kazem gledajuci u njega a onda nastavim ka vratimam
Samo udjem u auto i krenem sto pre ka hotelu. Pokupim svoje stvari i odjavim se. A onda se samo odvezem na uzvisenje iznad grada i gledam u vedro neo koje se spaja sa okeanom.
Suze su mi padale niz lice, ali se nisam trudila da ih obrisem. Zasto sve ovo prosto ne moze da se zavrsi? A jesam, pokusala sam da ne cujem jutrasnji razgovor roditelja kada su rekla da ne znaju zasto sam ovde kada nisam pozvana.
Ocuh i maceha su mnogo bolji prema meni nego oni, ne znam sta se desava. Verovatno to da sam ja jedina stvar koja ih podseca na to da su jednom imali drugaciju vezu.
"Hej Andrea"- pozvome me Samanta
"Hej sta radite?"- pitam nakon sto se smirim da ne bi mogla da vidi da placem
"Nista, samo sam htela da te cujem. Kako je na rodjendanu?"
"Kao i svake godine, nego da li i dalje vazi poziv za veceru?"
"Naravno, ali sam mislela da ostajes nedelju dana"
"Ne i ovaj put. Imam nekog posla sutra pa svakako moram da dodjem, imam neki posao sutra. Onda ocekujes me veceras?"
"Naravno, cekamo te"
Usla sam nazad u auto i krenula nazad kuci. Jer moj stan mi je izgleda jedino toplo mesto. Kako bi bilo lepo da sad mogu samo da se bacin u narucje osobe koja bi me obgrlila rukama i rekla da je sve u redu a onda me povukao na svoje grudi gde bih mogla mirno da spavam daleko od ostatka sveta.
Kada sam stigla u stan prvo sto sam uradila jeste da sam na ocev racun prebacila kolicinu novca koju sam dobila za ceo svoj zivt, a onda majci za sve sto mi je ona pruzila. To je to, vreme je da shvatim da sam ja odraslo osoba i da je doslo vreme da se tako ponasam. Oni vise ne planiraju da mene vide kao svoju cerku i to je u redu, oboje imaju decu o kojoj moraju da se brinu. Otac cetvoro njih, dok majka i dalje ima cerku kojoj je tek 10 godina.
A bilo je lepo, stvarno je bilo prelepo do dana kada su oni upoznali svoje sudjene parove.
Kasnije sam se sredila za veceru i krenula ka restoranu. Koliko se secam slavili su Ethanov uspeh u poslu, i setili se da pozovu i mene. Uvek dobijem poziv da odem na okupljanje koje prave. Volim ih, njih dve i Nik su moja porodica.
"Vidi ti nju"- nasmeje se Samanta kada me ugleda pa ustane prva
Nakon nje sam se pozdravila sa Ethanom urucujuci mu poklon sto ga je nasmejalo prijatno i videlo se da mu je ozbiljno znacio poklon koji sam mu predala.
"Hvala ti. Nisi morala da se mucis, no beskrajno ti shvala ovo je deo iz kolekcije koji mi nedostaje"
"Naravno"- nasmejem se
Pozdravim se sa ostalima a ona vidim da je tu i Nolan sa Abigali. Pruzim mu ruku dok me Abigali poljubi u obraz.
"Dugo se nismo videle"- nasmeje se jako prijatno
"U pravu si, nekako se uvek mimoidjemo"
"Da. Nazalost ja ni danas ne mougu da ostanem dugo. Veceras imam let"
"Zezas?"
"Ne, imam snimanje na drugom polju"- kaze us osmeh
"Novi film?"- pitam sa osmeh
YOU ARE READING
Muzej sudbine
Romance"Prepoznao bih te u potpunom mraku i da si ti nema, a ja gluv. Prepoznao bih te i u totalno drugom životu u različitim telima, različitim vremenima... I voleo bih te u svemu tome, sve dok poslednja zvezda na nebu ne izgori u zaborav." Reci su coveka...
