Gorka sudbina 🖤

35. Dio

~Marija~
"Dobar dan." obratio mi se s osmijehom i mirnim glasom konobar. Sjajne smeđe oči, među svjetlima u restoranu, bile su poput zvijezde Danice među toliko zvijezda. Crna košulja se tako lijepo spajala s njegovim krupnim tijelom. Crna kosa bila je blago začešljana. Mišići su mu se isticali, a svaka crta na licu, pod tamnijim ambijentom, izgledala je tako hot. Tetovaže su ukrašavale njegovo tijelo, uvijek sam se palila na to. Te crte lice, njegov lik, ličio mi je na nekoga koga sam vec vidjela.... Mozda sam ga i slucajno vidjela?
"Dobar dan."
"Izvolite."
"Ja bih kafu sa šlagom, hvala." nasmijala sam se, a on mi je uzvratio isto i otisao.

"Divota sad me i Tamara zove." odem do wc-a, jer se cuje buka i ne cujem nju.
"Molim Tamara?"
"Slušaj Maki..."
"Ako nije pametno..."
"Jeste slusaj. Dakle..."
Vidjela sam tog konobara kako izlazi, ne znam zasto ali sve me vuce da idem za njim
"Znaci ta roza haljina je tako seksi."
"Uredu, onda je uzmi." govorila sam dok sam hodala prema njemu.
"Nisi me ni slusala, zar ne?"
"Lutko ajde zovem te kasnije moze? Imam nesto da obavim." zaklopila sam slusalicu bez i da sam cula njen odgovor. Malo mi cudan taj konobar.

Hodam tako mracnim hodnikom, dok se kroz male prozorčiće tek po koji sunčev zrak probija. Ne plasim se ni mraka ni ljudi, ali nije mi svejedno da prolazim ovako.

Hodajuci cujem zvukove.... Cujem razgovor. Polako se priblizavam i vidim konobara i Kristijana.
"Šta želis sad od mene oče?" on mu je otac? Taj monstrum moze nekom biti otac?
"Treba da uradis neki posao." pa naravno, koristi ga samo.
"Zaobiđi me. Dosta mi je tvojih poslova, znas? Nikad ti nisam bio sin kao svima drugima, samo si trazio korist. Unistio si mi zivot."
"Tvoja je sudbina da prozivis moju sudbinu. To znas, Lukase. Navikavaj se."
"Ako sam je do sad prozivljavao, od sad necu. Skloni se od mene i svima ce biti dobro. Ti si obican manijak zeljan osvete. Zelis osvetu a jos uvijek ne znas zasto."
Izvadio je pistolj i uperio mu grlo.
"Slusaj me sad dobro. Znam te, znam od malena. Uvijek si bio tvrdoglavo stvorenje, htio si sve po svom a nikad nisi znao sta radis. Dobro znas da te mogu ubiti sad i tu, ali radije bih te pustio u zatvor i gledao kako trunes. Ili ces raditi kako ja kazem, ili ces zaliti sto, ne sto si moj sin, nego zato sto si se rodio. Uredu? "
" Uredu. "
"Idi sad i svaki moj poziv bice ti vazniji od sopstvenog zivota. Jedna greska i mrtav si."

Brzo sam pobjegla odatle i krenula prema svom stolu. Sjedivši vidjela sam ga kako se ljut vraca za šank. Prilazili sam i sjela za šank. Mozda je ludo ovo sto radim, ali u pitanju je moja porodica i moram to da uradim.

" Hej... "
" Ej izvolite. Šta Vam treba? Ili mozda nesto nije bilo uredu. Stvarno izvi..."
"Ne, ne sve je uredu." nasmijala sam se "Sve je uredu, htjela sam da razgovaram s tobom."
"Sa mnom?"
"Da , s tobom."
"Naravno, izvolite."
"Prvo ne persiraj mi, jer imamo istog neprijatelja."
"Am mislim da si pogriješila." poceo se smijati.
"Kristijan?" rekavši njegovo ime osmijeh od milion dolara nestao je.
"Uradio ti je nesto?" rekao je to nekako ljuto ali blago priblizavajuci mi se.
"Ne, nije. Ali bih te nesto pitala u vezi njega."
"Naravno, pitaj." govorio je smoreno, i ljuto jer ga spominjem. Vidi mu se u ocima da ga ne podnosi.
"Jel tvoj otac..Pardon Kristijan. Am Jel Kristijan drzi neke ljude kao taoce?"
Opet se zasmijao
"Drzi mnogo njih."
"Molim?" vidno šokirana sam se proderala a on se samo zasmijao.
"Da."
"Znas li gdje su?"
"Znam."
"Gdje?" upitala sam brzo bez razmišljanja
"A zasto se ti toliko interesujes za te ljude?"
"Nije bitno."
"Dobro, onda ti ne moram reci gdje su."
"Ne, cekaj moras mi reci."
"Zasto?"
Moje oči vise nisu mogle izdržati i nakupile su se suzama.
"Roditelji.... Moji roditelji su tamo. I ne samo meni nego i od mojih prijatelja. Svi imaju nekoga tamo."
"Zaista?"
"Da."
"Auf.... Nikad nisam na taj nacin razmisljao i gledao na te ljude. Ne znam sta da ti kazem osim, da ako zelis moju pomoc, da pomocicu ti."
"Čime ti prijeti on?"
"Šta si ti sve čula...? "
"Dovoljno. Ono sto zelim, da ti kazem, jeste da zelimo uzajamnu pomoc. Pomozi nam da nađemo roditelje a mi cemo ti pomoci da se izvuces iz tog sranja."
"Da mi nisi to ponudila opet bih vam pomogao. Ali moras znati, da meni ne mozete pomoci."
"Zasto to mislis?"
"Moj otac ima videe svih mojih krivicnih dijela."
"Pa?"
"Pa nemoguće je da nam pomognes."
"Znas kad je u pitanju moja drugarica, Tamara, sve je moguce." nasmijao se na to samo.
"Dzaba se nadas."
"Zasto si toliko siguran? I zasto nam pomazes ako znas da sebe ne mozes uvuci?"
"Niko ne zasluzuje da odraste bez roditelja. A i to sto cu otici u zatvor, bice mi lakse kad shvatim da sam ipak nekom pomogao."
"Nema sanse, sad cu pozvati Tamaru i razgovaracemo da te izvucemo."
"Nemoj dzaba trositi vrijeme zvijezdo."
"Zvijezdo?"
"Sijaš poput zvijezde."
"Hvala ti." od srama sam osjetila kako mi se obrazi crvene. Spustila sam pogled.
"Ne spustaj pogled. Te plave oči treba sve da gledaju s ponosom. Treba da te se plase kada te vide."
Nisam imala sta da kazem, bila sam zapanjena svim tim rijecima. Sva sreca pa me je Tamara nazvala.
"Marija kupila sam haljinu. Ne zelim da cujem tvoje prigovore. Bila je toliko roza da nisam mogla da joj odolim."
"Dobro Tamara. Uredu je." pocela sam se smijati, jer je smjesna kad zbrza sve svoje rijeci "Tamara mozda smo nasle nase roditelje..."  čula sam kako je telefon ispao i pao od pod. Uplasila sam se za tamaru i zvala sam je.
"Tamara javi se...." a onda sam cula njen grub glas
"Posalji mi adresu. Dolazim." dugo nisam cula taj grub i ozbiljan njen glas. Mozda je kraj blizu? Pobjeda je mozda tu iza vrata. Sad idemo na sve ili nista.