Gorka sudbina 🖤

14. Dio

4 dana kasnije
Paris, Francuska

~Lea~
Ulazim bijesno u njihovu kucu, Sanjinu i Igorovu, kao da provaljujem.

Docekaju me bjesni dok jedu. Oni stalno jedu....

"Sta se desava Lea?"

"Digao mi je neko klub u vazduh."

"Koji tacno? Ima ih vise." poceo se majmun smijati. Ima da mu taj nos razbijem.

"Moj omiljeni i glavni klub " Lios". "

" Onaj pun tvojih kuckica? "

" Da taj. Ludim. Sve je nestalo kao da nikad nije ni postajalo. Svi su izgorjeli koliko god ih je bilo. Sve je spaljeno u krugu od 200 metara. Ne mogu da vjerujem. "

" Sumljas na nekoga? "

" Ne" lagala sam. Dobro znam da je to Marija. Uzvraca mi. Zaboravila je ko sam.

Zaboravila je kako smo se nekad igrale rata. Izgleda da cemo se podsjetiti uskoro.

Dosla sam u stan i legla.
Cujem zvono na vratima i stvarno mi nije do toga da ustajem.
Polako dignem guzicu iz kreveta, a na meni samo majica i donji ves.
Ispred mene covjek, zgodan tip, visok i crn. Drzao je pismo.

"Ovo je za Vas." grub glas. Uh tako seksi.

Uzela sam pismo i procitala.... Marija.

Spremi se igra pocinje.
Marija. 💋

Opa cak je i poljubac tu.
Naravno da sam spremna. Uvijek bila i ostala. Igra jos traje, nikad nije prestala da bi ponovo zapocela.

Brzo uzimam telefon i zovem svoje ljude da se pocnu pripremati. Dosta je bilo zajebancije.

Španija

~Tamara~

Marija vec danima ne zeli pricati o onoj fotografiji.
Ko je ona djevojcica na fotografiji sa njom? Sjede na ljulji, srecne i nasmijane.... A sad, kad pogleda tu sliku, oci joj se napune mrznjom.

Stvarno me zanima ko je. Znam da mi nece uskoro reci, ali izgleda da i ja ne znam sve stvari o njoj.

~Marija~

Nadam se da ona ludaca nece istrazivati o Lei. Toliko toga smo imali zajednickog.... Kao i zivot.
Sve je nestalo, sve je spaljeno.
Nema tu vise o cemu pricati.

Hodam plazom i udisem ovaj vazduh. Divno je. Divno je vrijeme zalaska sunca. Volim to.

Vidim lika kako trci prema meni i gura mi brzo pismo u ruku i bjezi. Pokusavala sam ga stici ali bilo je bezuspješno, jer u jednom trenutku naislo je auto.

Otvorim pismo a u njemu pise:

Uzecu ti ono najvrijednije kao sto si i ti meni uzela prije mnogo godina. Žali ces i umiraces svakog dana sve vise. Htjeces da umres a neces moci. Za tebe vise nece postojati smisao zivota. Sve dođe na svoje, nadam se jednom i ti i ja u cetiri oka, poslije vazne sahrane.
U potpisu, tvoja drugarica Lea.

Koji kurac jebo te.
Ne razumijem sta treba da znaci sve ovo. Kakva sahrana? Ko ce to da umre?
Moji roditelji, ne sigurno. Ona ni ne zna da su nestali.

Ona jos uvijek misli da sam ja kriva za tu smrt... Jos uvijek misli da sam ja bila tu, da sam ja ubojica...

Dolazim kuci i vidim Tamaru kako sjedi na balkonu i cita knjigu. Prolazim joj i zagrlim je.
Iskreno ponekad pomislim, sta bih ja bez nje?

"Kad ces mi ispricati ko je to?" pitala je tiho i smireno, dok je gledala u knjigu.

"Lea... Lea je bila moja dobra drugarica, znamo se od malih nogu. Njeno djetinjstvo je unistila njena majka." kada sam rekla to poslednje, sklonila je pogled sa knjige i duboko me pogledala u oci.... Samo sam nastavila pricu.
"

Njena majka je bila prostitutka u jednom klubu. Bila je striptizeta. Bavila sam se svakakvim prljavim poslovima."

"A otac? Da li je oca imala?"

"Ne, nikad nije saznala, ko joj je otac jer je slucajno sve bilo. Sigurno u nekom klubu. Toliko je njih proslo kroz njenu majku da... Moze biti bilo ko.
Imala je tesko djetinjstvo zbog toga, svi su joj se smijali i vrijeđali je. Ja sam u jednom trenutku bila tu, kad su je napali, htjeli su je tuci, zeljeli su pare, govorili su da je njena majka to posteno zaradila sireci noge. Mnogo je nju to boljelo. Nisu bili bogati. Bili su siromasni. Majka je hodala po klubovima a ona je bila sama sa sobom, snalazila se. Dolazila bi nasoj kuci na jelo kad god je bila gladna, ja sam joj davala svoje igracke, odjecu... Cak sam i hranu krala iz kuce i njoj nosila. Pa onda kad su moji primjetili zvali su je. Primili smo je kao svoju kcer... Sve do jednog događaja koji je sve promjenio. Nase zivote.... "

" Kakav događaj? "

" Majka joj je izgorjela u klubu. Tu sam bila i ja jos 3 djevojke sa mnom. Od tad ona misli da sam je ja ubila, a ja to stvarno nisam uradila. Cak ni ne znam ko je. Odjednom se stvorila vatra a neko ju je gurnuo tu. Onda su stigli neki ljudi, naoružani, i upucali si je. Vristala je u toj vatri a ja nista nisam mogla uciniti... Sjedila sam pored sanka izbezumljena a ona, Lea, kada je dosla i vidjela sve to... Pustila je jednu suzu, dosla do mene i nazvala me ubicom. Rekla mi je da cu patiti isto kao i ona jednog dana. Poslije je dosla i policija i svi su utvrdili da nisam kriva... Svi sem nje. To je to. To je prica. "

" Jel ti znacila? "

" Mnogo. "

" Jel ti znaci? "

" Nimalo. "

Gurnula sam ruku u dzep i izvadila pismo, Tamara je procitala, pogledala me i zagrlila.
To mi je trebalo nakon ispricane price.
Nismo vise u stanju da biramo put, sad je sve do sudbine.

2 dana kasnije

"Zar stvarno mislis da se svijet oko tebe okrece?"

"Koji je tebi kurac citava dva dana?"

"Smiri dozivljaje Tamara i dođi u svijet svjesna. Ponasas se ko raspala klinka. Zar mislis da se sve moze rijesiti samo zato sto ti tako kazes?"

"Znas sta, idem kad se izduvas mozda i dođem."

"Ni ne trebas mi dolaziti. Kad bar ne bi dosla...!"

Samo se osmjehnula drolja i otisla.

4h kasnije

Zvoni mi telefon kad ono Jovan. Ne podnosim ga jos uvijek...
Javljam se i cujem njegov glas...

"Zao mi je Marija... Zelim ti iskreno saucesce..."

Telefon mi ispada....