Gorka sudbina 🖤

8. Dio

~ Marija ~
Nema je. Kasno je vec i brinem se. Jovan kaze da su je izgubili i da kamere ne rade. Brinem se.

Motor. Cujem motor. Ona je. Nadam se...

Iz sobe cujem kako se vrata polako otvaraju, izađem iz sobe i vidim nju dole kako prica sa Jovanom. Ne cujem ih.

Silazim niz stepenice i trcim joj u zagrljaj, jer stvarno nista vise nije vazno. Pogledala me i samo se nasmijala. Ludaca. Vidim da joj nista nije bilo pa je upitam

"Gdje si ti do sad? Sta ti se desilo?"

"Evo me izvini sto sam zakasnila imala sam nekih problema sa motorom. Mislila sam da se pokvario ali je samo nestalo goriva a to se ni vidjelo nije."

"Uredu. Stvarno sam se uplasila gdje si. Ali zasto se nisi javljala?"

Na moje pitanje samo je pokazala ugasen telefon, nasmijala se i zagrlila me. Otisli smo na odmor.

~ Tamara ~

Umorna sam. Danasnji dan je bio cudan, ne ovo u vezi Igora, nego u vezi njegovog covjeka. Ne smijem reci Mariji sta se stvarno desilo, uplasice se jos vise. A on... Te oci, ruke, tijelo i karakter... Kako to covjek moze da opise?

Ne smijem se ponovo zaljubiti....
Ne smijem napraviti opet istu gresku...
Gresku koja ce me kostati budućnosti... Zivota, Marije, svega.

Posao je na drugom mjesto a Marija na prvom. Nista vise mi nije bitno. Kraj price o tome.

Sutra cu morati Za Spaniju vjerovatno. Moram odraditi taj posao, vratiti se na staro.

Jutro, 06:35h

~Marija~
Ustala sam ranije da bih jos jednom provjerila sve i da bismo krenuli. Tamara je vec davno ustala i sjedi vani. Gledala je izlazak sunca a to radi samo kad je nesto muci.

Da je pitam sta joj je? Nece mi reci. Znam je. Pitam se da li je to u vezi onog juce?

"Hej?"

"Ej Marija."

" Hocemo krenuti?"

" Naravno idemo." ustala je i krenula, nista vise nije rekla. Bila je zamisljena.

Avion je dosao po nas, usli smo a Tamara idalje razmisljas. Nadam se da je samo u vezi posla... I da nema problema...

Izasli smo iz aviona, doslo je auto a Tamara je rekla vozacu da ona vozi. Sjele smo i pratilo nas je 4 auta puna naravno nasih stvari. Nije bilo puno odjece i takvih stvari, uglavnom su pare, zlato, dijamanti i takve stvari, vrijedne stvari.

Tamara je u jednom trenutku nastavila put naprijed umjesto da je skrenula desno. Desno se islo nasoj kuci ali ona je nastavila da vozi. Mislila sam da je zamisljena pa je promašila ali nije...

" Gdje idemo Tamara? Promasila si put jebo te, trebala si skrenuti jos davno."

"Idemo kuci Marija, mojoj kuci." samo je to rekla i do kraja puta nije ni rijec progovorila. Tuzna je. Ne znam sta se skriva iz svega toga, ali pocinje me plasiti.

Stigli smo i svi su Izasli sem Tamare. Izgledala je kao da nema snage ni hrabrosti da izađe. U autu je pustila suzu... Zar ona? Zar je to stvarno u stanju uraditi?

Polako je izasla i pogledala u tu ogromnu vilu. Nekoliko trenutaka kasnije poceli su izlaziti ljudi, to su sigurno radnici.

Imam mnogo pitanja u vezi ovoga. Moramo ozbiljno razgovarati.

Zao mi je sto ste ovoliko cekali dio, ali nisam mogla objavljivati jer nisam imala Interneta.
Sad pocinje zanimljivi dio, nadam se da ce vam se svidjet. 😍