Gorka sudbina 🖤

16. Dio

~Marko ~

"Svaka cast. Dobro odrađen posao."

"Ne mogu da vjerujem..."

"Navikni se. To je tvoj zivot. Pare ces dobiti na racun."

"Sta ako Igor sazna..."

"Igor nece nista saznati. Radi svoj posao kao sto si i sad radio. Moj si osvetnik vec godinama."

"Sta ako Mar..."

"Nece niko saznati. Prestani govoriti sve to. Ubio si je i gotovo. Posao je Zavrsen. Mozes otici iz te kuce. Imamo jos posla."

"Uredu."

Nisam to htio....
Tacno je, u pocetku sam zelio da umre ali kasnije... Svaki slucajan pogled, dodir... Bilo je nesto nestvarno a tako lijepo.

Svaki slucajan susretak na hodniku donosio je nove avanture.

Flashback

"Sta je malena? Opet se srecemo a? Pratis me?"

"Mislim da si ti posljednja osoba koju bih pratila definitivno." prevrnula je ocima.

"Mislim da govoris lazi. Pratila bi me ti, znam ja to dobro." nasmijao sam se.

Isao sam polako korak po korak prema njoj, sve dok nije udarila od zid.
Osjetio sam kako joj srce lupa, isto kao i meni. Približavao sam se sve dok nisam osjetio njen dah na svojim usnama...a onda. Onda i usne.
Stavio sam ruku iznad njene glave nasloneci se na zid. Druga ruka je bila oko njenog struka. Priblizivala ju je meni.

Ljubio sam je kao da nijednu djevojku nikad nisam, kao da nisam prosao pola grada... Kao da je ona jedina. Osjetio sam nesto tako posebno.

Obrglila je moj vrat svojim rukama. I kao da se borila protiv tog osjecaja ali nije mogla. Svaki put joj je bilo sve ljepse i ljepse kao i meni.

Tog dana nikog nije bilo kuci. Bili smo sami. Uzeo sam je u ruke, a ona je svojim nogama obgrlila moj struk, rukama vrat... Ljubeci me.

Dosli smo do sobe gdje sam je spustio lagano na krevet. Ljubio sam je njezno.
Probudili smo se u istom krevetu. Ne, nista nije bilo između nas. Sutradan smo se pravili kao da se nista nije dogotilo.

Danas
Sta je u tom trenutku bilo? Ne znam ni sam, ali bilo mi je divno. Jos uvijek osjetim njen miris, tu pored sebe...

Ubila je mog brata... Iako osjecam to sve prema njoj, nisam mogao preci preko toga. Vezao sam se za nju, tacno, ali osveta je trebala biti hladnija.

Zelim je ali je ne mogu imati. Ponekad zalim ali svaki put kad trazim objasnjenje... On... Aleksa, da mi razlog da je mrzim. Svaki razlog je istinit.

Nisam je smio pitati da li zna mog brata. Posumljala bi odmah. Znam. Ona je ubica isto kao i ja, ali porodicu uvijek treba osvetiti.

Sad treba da idem odavde a kako cu? Sve sam ih zavolio. Sve. Kao da su mi rođena porodica koju nikad nisam imao. Da, tacno je nisam imao porodicu. Samo brata. Ubili su ih jos davno na odmoru. Potopili su ih u jahti. Sve je utvrđeno kao slucajnost ali... Ne vjerujem.

Moram da napisem poruku i da odem. Ustvari mozda je bolje da samo odem.
Da... Oticicu bez bilo kakve poruke. Svakako nisam u stanju da lazem.