Gorka sudbina 🖤

9. Dio

Spanija, 12:00

~Tamara ~
Evo nas... Ispred moje kuce. Sva ta sjecanja, pakao opet cu prozivjeti? Koliko je zivot zapravo sranje.

Suza... Skliznula je niz moje lice nakon toliko godina.... Nakon posljednjeg odlaska odavde, nijednom nije i evo... Opet sad. Hah. Zivot.

Izlazim iz auta i vidim ljude svoje kako izlaze.
Tu je teta Jelena, zena koja mi je bila majka, mozda ne prava Ali zato bolja i od prave.
Čika Zoka.... Jos uvijek cuva ovo nase dvorište... Tako je ostario... I evo ga opet suza, opet vracanje u proslost.

Koliko su mi falili svi ovi ljudi ovdje... Zar se moze opisati to? Ne, ne moze.

Ta ljuljaska ispod starog duda... Jos je ostala. Jos ljulja, ali ne mene vise. Vise ne stoji moj tata tu pored da me ljulja.

Jos je dud cuva od vremena, od sunca i vjetra, kise, od svega, kao sto je mene moj otac cuvao. Da, cuvao.
Sad ga ja trazim da ga cuvam kao sto je on mene.

To more, uvijek je bilo mirno. A sad? Burno kao moj zivot. Trazi mir ali ga ne moze naci. Ne moze se smiriti, dok ga vjetar tjera na jos gore.

Tu je i tresnja na kojoj sam se pentrala kao mala, i brala sebi i teti Jeleni. Ona bi me cuvala da ne padnem. Nije me mogla zaustaviti pa bi bila sa mnom i cuvala me. Ta zena ce uvijek biti kraljica za mene.

Kuca je ostala ista s vana. Kakva je unutra, jos ne znam. Ne znam ni da li sam spremna da uđem unutra.

Da osjetim taj miris djetinjstva, pakla, prozivljenog i dobrog i loseg.... Jednom rjecju uspomene.

Bojim li se? Itekako.

Prisla mi je... Ta zena zelenih, krupnih ociju kroz koje se vidjelo svo to dobro u njoj. Mirna i dobra dusa. Crna duga kosa, oci koje su se skrivale ispod šiškica.... Jelena... Teta, Jelena.
Gledala me sa suzama u ocima i privukla sebi, zagrlivsi me.

Teta Jelena:" Dobro dosla kceri kuci." rekla je to srecno, ali uplaseno... Grlila me je snazno.

Nisam imala snage da bilo sta kazem samo sam klimnula glavom.
Usli smo unutra. Miris je usao u moje nozdrve, stomak je stvarao leptirice, a mozak prikazivao proslost pred ocima.

Sve je cisto, sve je isto. Kao da nikad nisam otisla odavde.
Isti miris kuhinje i miris ruza i lavande, moje omiljeno.

Znali su me jos uvijek, jos uvijek nisu zaboravili sve sto volim i ne.

Usli smo u kuhinju a tamo su bila sva moja omiljena jela. Sjeli smo i jeli ali ja nisam imala snage da pricam.

Marija je to vidjela i nije me htjela dirati. Pustila me je iako je sigurno imala na hiljade pitanja...

Nisam u stanju da jos razgovaramo. Nisam. Bojim se.

Soba. Jedna rijec a ne mogu opisati koliko osjecaja.... Sjecanja i svega toga..

Balkon, moje omiljeno mjesto u kuci. Tu sam prvi put upoznala zvijezde, upoznala mir u njima.

Nadam se da cu se ovdje moci odmoriti. Doci sebi sto bi se reklo i onda krenuti sa poslom. Trenutno su mi misli svuda, o svemu razmisljam a na kraju ni o cemu. Moram da odspavam.

~Marija~
Nikad je nisam vidjela ovakvu. Pogubljena je.
Ko su ovi ljudi?
Kakva je ovo kuca?
Zasto je pocela plakati?
Imam toliko pitanja ali ne mogu je jos pitati. Nek prvo dođe sebi pa cemo razgovarati.

Dali su mi sobu, prelijepa je.
Rekli su mi da ne ulazim u Tamarinu sobu nikad bez kucanja, ne razumijem zasto, ali dobro.

Izasla sam na balkon i vidjela nju kako sjedi i gleda u nebo. Bilo je puno zvijezda, to ce je smiriti znam.

Sjedila je dugo, ali ja nisam mogla duze morala sam na spavanje.
Ona zna toliko o mom zivotu, i ja sam mislila da znam o njenom mnogo... Ali ovo je dokaz da ne znam nista.

Jutro, 09:00

~Tamara~

Jutro je. Ne migu vjerovati da sam do sad spavala. Svjesna sam kad sam legla ali opet... Previse je.

Ustala sam brzo i spremila se Pa sišla na doručak. Tu su me svi cekali, i Marija.

" Jutro." rekla sam smoreno. Ne pokusavam da sakrijem jer nisam u stanju trenutno.

" Jutro."svi su povikali

" Izvoli malena doruckuj." umiljatim glasom mi je rekla teta Jelena

" Hvala ti. A gdje su svi ostali? Zasto se ne pridruže? Nisam valjda prerano ustala." nasmijala sam se iako mi nije bilo do toga.

" Am pa nismo znali..."
Nisam joj ni dopustila da zavrsi recenicu jer sam znala sta ce reci. U ovoj kuci mi kao porodica i radnici nasi su uvijek jeli zajedno, to je tako bilo i uvijek ce biti.

" Za manje od 5 minuta da ste se nacrtali ovdje svi."

" Uredu kceri."

I stvarno za manje od 5 minuta svi su bili tu i svi smo zajedno jeli. Marija je bila iznenađena time ali je bila srecna. Mjesto mog oca sam ja zamjenila, a na suprotnoj strani je bio čika zoki kao najstariji radnik i glavni covjek. Morao se znati neki red uvijek.

Dorucak nam prekida zvuk zvona na vratima. Teta Jelena je otisla da vidi koje i pozvala me. Rekla je da me treba jedan mladic i da trebamo razgovarati.

Dok sam dolazila do vrata izvadila je postolje iz ormarica i pruzila da niko ne vidi.... Ali taj đavo. Marija. Ona sve mora da vidi. Odmah je dotrcala do mene.

Kad sam pogledala ko je na vratima nisam mogla doci sebi...

Marko....

" St...sta ti radis ovdje....?"

Ne mogu da vjerujem da ga vidim ovdje... Ovdje ispred moje kuce.
Sav je krvav i u modricama. Prebijen? Malo je reci.