Gorka sudbina 🖤

2. Dio

Danas
~Marija~
Moje razmišljanje o proslosti prekida zvuk auta. Tamara je sigurno stigla.

Dok sam pospremala nered koji sam stvorila u drugom dijelu garaze, Tamara je upala sa osmijehom. Nosila je dvije velike, crne torbe.

"Sta ti je to?"

"Ovo?" Upitala je spustajuci torbe na pod.

"Da to."

"Evo." otvarila je obe torbe i okrenula ih, a iz njih je ispadalo zlato i pare.

"Opet si kockala?" pogledala sam je ljutito. Nisam se plasila da cemo izgubiti bilo sta, dobra je u tome, ali sta ako postane ovisnica?

"Potreban nam je novac..."

"Zar ne mozemo jednom u zivotu da zarađujemo normalno? Da zivimo normalno ko svi drugi ljudi?"

"Mislim da si zaboravila ko smo."

"Ne, Tamara, ti si zaboravila ko smo bili prije svega ovog. I sta smo radili...."

"Ma stvarno? Pa hajde, zaposli se negdje. Ajde. Ne mozes. Znam. Ne mozes jer gdje god da odes prepoznace te, ili ce te ubiti ili ces zavrsiti u zatvoru. Zaboravi stari zivot, bolje bi ti bilo, i to odmah ili citav zivot zali u zatvoru i nikad nemoj saznati gdje su ti roditelji. " izasla je samo ljutito. Znam da se trudi, al nekad stvarno zelim normalan zivot, ali zelim i pronaći roditelje.

~Tamara~
Umorna sam.
Ne umorna od tog sta sam radila danas, umorna sam od zivota. Dok su svi moji vrsnjaci imali normalan zivot, bez brige, ja sam zivjela sama u strahu. Zivjela sam pakao bez svog oca.

Kad su svi izlazili u provod, ja bih satima sjedila u sobi, i pokusavala traziti bilo kakve dokaze ka putu da pronađem roditelje.

Znam da su zivi. I majka i otac i brat. Mozda ona nikad nije bila meni kao majka, ali ne zelim da je iko mrtav. Pronacicu ih sve i vratiti. A zivot da li cu vratiti na staro...? Ne vjerujem.

Vise ni ne zelim stari zivot. Izgleda da mi je ovo postalo navika, izgleda da je sudbina tako htjela.

Znam da Marija zeli stari zivot, ali za sad ga nece dobiti, bar ne dok ne nađemo nase roditelje.

Od umora sam legla na svoj krevet, a moje usi bi slusale omiljenu muziku.

Ponekad mrzim ovaj grad, mrzim sve u vezi njega, zbog pakla koji sam prozivljavala. Sa druge strane, kad se sjetim zivota sa svojim ocem, volim ovaj grad, ali mrznja je preuzela mnogo.

Sanjala sam tog gada, Igora.
Mrzim ga kao i dan kad sam ga upoznala. Ali dobro i njemu ce doci puno toga na naplatu, svaki moj prozivljen pakao, kao i njegovoj sestri i dragom prijatelju.

"Tamaraaa!"

u snu sam cula Marijin glas kako me doziva, odmah sam se trgnula, i shvatila da to nije bilo u snu vec me stvarno doziva. Brzo sam sila dole i imala sta vidjeti.