Breaking Bad Boy's Heart

1

Pogled mi je pao na sat iza profesorove glave i ja sam, razjapljenih usta, zurila u veliku kazaljku koja će za dvije minute označiti kraj sata umjesto da rješavam zadaću koju nam je zadao Vragov poslanik, znan kao i profesor matematike James Miller.

"Gospođice Rumsen", rekao je on. "Osim ako nema ništa zanimljivo na meni, molio bih vas da prekinete tako intenzivno zuriti u mom smjeru i posvetite se svojim zadacima."

Htjela sam mu odbrusiti, ali Wendy mi je poslala upozoravajući pogled iz prve klupe pa sam samo živčano uzdahnula, na što me pogledao preko ruba svojih naočala. Lijeno sam mu se nacerila, uzela olovku koja mi je stajala iza uha, popravila slušalicu koja je prijetila da će svakog trena ispasti i bacila pogled na zadatke. Obrve su mi se u čudu podigle. Ako je ovo tek ponavljanje pred test, kakav li će tek biti pravi test?! Morat ću se konzultirati s Wendy.

Wendy Burton je moja najbolja prijateljica koja je pravi genije za apsolutno svaki predmet. Poznajemo se desetak godina i mislim da bi nju svatko želio za najbolju prijateljicu. Niska je (i ja sam, da se razumijemo, ali ona je niža od mene za točno deset centimetara), plavokosa i zaluđena rock bandovima za koje skoro nitko nije čuo, Eminemovim pjesmama i Melanie Martinez.

Ubrzo se čulo zvono i stolice su zaškripale. Ljudi su ustali, počeli spremati stvari i veselo čavrljati dok sam ja (tipično) morala čekati da Wendy dovrši zadatak koji je započela. Uzdahnula sam, pomogavši joj da se spremi.

"Ne razumijem te", rekla mi je kad smo izašle iz učionice. "Nikad ne slušaš, kao da ti uopće nije stalo do ocjene - a znam da je!"

Pogledala sam ju postrance, suzdržavajući se od napadaja smijeha. "Naravno da mi je stalo do ocjene, samo mi nije stalo do ocjene iz matematike."

"To gradivo je važno", tvrdoglavo je nastavila. Čovječe, Wendy je bila jako uporna. I jako zaštitnički nastrojena prema nebitnim stvarima poput matematike. Nije bila u pravu, ali hej, bitno je držati se svojih uvjerenja.

"I totalno nepotrebno", odvratila sam, gurnuvši vrata kantine. Ubrzo smo se našle u buci i pričekala sam ju da uzme svoju hranu dok sam ja polako žvakala bananu.

"Potrebno ti je za ostale razrede, Liv", umorno je uzdahnula.

"I nepotrebno u životu", resko sam odgovorila. Time je naša rasprava bila gotova jer smo se našle u vanjskom dvorištu kantine. Sjele smo za prvi slobodni stol i svaka se vratila svojim mislima.

Žvakala sam bananu, pokušavajući u moru ljudi pronaći Landona. Ne znam zašto sam to radila kad ionako svake prijestupne dođe na nastavu, ali danas me baš nešto tjeralo da ga potražim pogledom. I, oh... Iznenadila sam se ugledavši ga na drugom kraju kantine kako sjedi za stolom sa svojim prijateljima i nekim curama i smije se.

Isuse. Njegove bijele zube sam mogla primijetiti sve do mjesta na kojem sam ja sjedila. Imao je tako širok i predivan osmijeh. Osmijeh poput onog da se, kad ga vidiš kako se smije, i ti isto poželiš nasmijati. Glasno i široko.

Shvativši da zurim i da se moje usne polako savijaju u osmijeh, protresla sam glavom i vratila pogled na Wendy koja je zabrinuto gledala u mene. "Jesi li dobro?" upitala je.

"Ja - aha", ošamućeno sam kimnula glavom. Iskreno, nisam bila dobro. Osjećala sam se kao da mi je netko bacio ciglu u glavu, ali nisam bila sigurna zašto.

Wendy me nekoliko trenutaka promatrala, a onda se vratila svojoj hrani. "Kako god ti kažeš..." promrmljala je.

Zbunjeno sam ju pogledala, ne shvaćajući što pokušava reći. "O čemu ti?"

"Ma daj, Liv", nasmiješila se i uputila mi pogled pun razumijevanja. "Kao da ne vidim kako u posljednja tri dana gledaš Landona Harpera kao da je kakav bog. U redu je, razumijem, ali budi oprezna, on je loš."