The Lightning Fire

6. Poglavlje

Elizabeth

Zrake jutarnjeg sunca griju mi prohladne obraze. Prožela me neobična prozeblost koja nije bila prisutna sinoć čim sam ustala. Svakog novog dana osjećam promjene na tijelu. Jučer je bila boja kože, danas prozeblost, nisam ni htjela razmišljati što bi moglo biti sutra. Tablete koje mi je doktor Walter propisao tjeraju na povraćanje. Ponovno sam tamo gdje sam započela. Barem se otac oporavlja. Ta sama činjenica mi daje serotonin kojeg imam manjka ovih dana. Drži pod ruku dok šetamo vrtom.

„Trebali bismo ovo češće raditi"-ne sjećam se kada je zadnji put odvojio svoje vrijeme kako bi prošetao sa mnom. Bila sam klinka možda tada. Miris zumbula, karanfila, jorgovana i ruža prate svaki naš korak. Zujanje pčela i bumbara, lepet šarenih krila leptira ispunjavaju cvijetnjak životom.

„Trebao mi je svježi zrak. Nisam mogao razmišljati u onoj sobi"-po očevim riječima, dovoljno se oporavio od jučer da izađe iz kreveta. Njegova je ideja zapravo ova šetnja. Sramim se priznati kako nisam ja prva predložila izlazak na svježi zrak. Sjednemo na klupu pored pošljunčane staze.

„Quam sunt princeps Vampire? (Kakav je princ Vampira?)"-upita me pogleda usmjerenog prema vrtlarima. Tjelesno je prisutan, no psihički je kilometrima daleko u svojim mislima. Nismo već dugi niz ljeta sjeli i razgovarali kao otac i kćer. Znali smo do kasnih večernjih sati ležati među Ružama Vječnosti, gledati zvijezde i pričati. Pitam se zašto smo prestali.

„Rosa ignis con sinun cognitat? (Vatrena ruža za tvoje misli)?"-sklopim ruke pred sobom koncentrirajući se na plamen. Kada ih ponovno otvorim ruža vatrenih latica počiva na dlanu. Nostalgično se osmjehne ugledavši cvijet.

„Ne želim te svojim problemima zamarati krijesnice"-njegovi problemi postaju automatski moji problemi. Nisu postojale tajne između nas. Dolazak vampira bacio je sjenu na cijeli dvor. Glasno kikotanje služavki niz hodnik jer im je netko naročito namignuo, nagla bolest oca, Bellin blagoslov braka za nekoga tko nije Maximillian. Nasilne misli kojima ću se jednoga dana prepustiti.

„Dok je ruža među nama, niti jedan problem me neće zamarati"-pružim ružu prema njemu. Uzdahne prihvativši ju. Promatra ju neko vrijeme. Birajući prave riječi ili smišljajući još jednu laž? Napokon progovori.

„Brinem se za tebe. Za tvoju budućnost i što može donijeti"-otvori usta kako bi još nešto izrekao, no zaustavi se. Digne glavu pogledavši me.

„Tvoja vatrena moć, krijesnice. Postati ćeš jedna od najmoćnijih vladara Jupitera jednom. Nadmašuje moju trenutno"-pokaže na ružu između nas.

„Meni je trebalo nekoliko desetljeća da ovladam stvaranje vatrene ruže. Ti u drugu ruku..."-ponovno se zagleda u daljinu s blagim osmijehom na usnama. Bio je to ponosan osmijeh. Osmijeh kojeg samo jedan roditelj može imati. pregledam ruke u potrazi za nečim veličanstvenim. Osim tankog ožiljka koji se pruža uzduž desnog dlana, nisam čudo od djeteta niti sam pokazivala izvanredne rezultate. Bila sam samo Elizabeth, sljedeća nasljednica Vatrenog prijestolja.

„Hvališ me više nego što zaslužujem"-poklopi ružu drugim dlanom i ustane pruživši mi ruku. Prihvatim ju s mnogobrojnim pitanjima. Počne nas voditi prema širokome travnjaku.

„Boriti ćeš se protiv mene krijesnice. Bez mačeva, bez šaka, samo tvoja vatrena moć"-zastane nasred trave i pusti ruku.

„Ne očekuješ valjda da se borim protiv tebe?"-nasmijem se, no ne ugledam humor u očima boje vatre. Rastegne se i zauzme borbeni stav s pesnicama ispred lica. Buknu crvenim plamenom.

„Očekujem da me pobijediš"-zamahne rukama i lice mu nestane. Zamijenjen s valom vatre. Uhvatim ga vlastitim rukama promatrajući kako se polako gasi.