The Lightning Fire

21. Poglavlje

Elizabeth

„Pobjegao? Kako mislite pobjegao?"-zurim u svakog člana vijeća zasebno i svaki od njih izbjegava pitanje zajedno s pogledom. Čak i Elwin. Sedmero muškaraca sjedi za stolom, ali u mojim očima su svi kukavice. Nisam nikada niti jednog ugledala na bojnome polju, ne mora niti biti bojno polje. Bogova mi, mogu su se barem založiti za dobrobit Jupitera. No sve što povazdan rade je izležavanje na pretilim guzicama. Uspostaviti ću novo Vijeće jer je ovo beskorisno.

„Ponoviti ću zadnji put, zato me dobro slušajte"-glas izađe smireno i kalkulirano, no unutra bijesni pakao razočarenja i ogorčenja.

„Kamo je nestao princ Vampira?"-pokušam ovoga puta umiljato s trunčicom toplote. Napokon dobijem reakciju od njih. Pogledavaju jedan u drugoga nijemo razmjenjujući riječi, sigurno smišljajući kako prenijeti vijest koja se pretvara iz loše u goru. Christian mi je oduzeo sve počevši od sreće i završavajući s Maxom. Sve što mi je ostalo su sjećanja. Mora platiti za svoja nedjela i platiti će krvlju.

„Želim odgovore i to smjesta!"-dreknem šakom udarivši o stol. Momentalno se zaledi i nastavi lediti sve pred sobom ne ostavljajući ništa ne taknuto. Najbliži članovi meni se trgnu, boja s lica nestane. Ostali se stresu što zbog studeni u prostoriji što zbog tona glasa. Plaše se kao da ću i njima isto učiniti. Možda to i učinim, naučiti će vrijednu lekciju. Udubim se u naslonjač na čelu stola prekrstivši prste još uvijek očekujući neku vrstu odgovora. Duboko izdahnem kada i dalje nastave tvrdoglavo šutjeti. Protrljam sljepoočnice umorno.

Što se sinoć dogodilo? Zašto... zašto se ničega ne sjećam? Zoe je postala kamen i onda ništa. Crnina, magla koja me sprječava da krenem naprijed. Nitko ne zna kako sam završila u svojim odajama niti kamo je Christian pobjegao. Jedino što mogu protiv njega iskoristiti je kralja Vampira. U mislima važem ideju koliko je pametno ubiti ga. Christian će postati novim vladarom. Znam koje su mu moći, no ne i kolike. Nije se ni oznojio nakon naše zajedničke...

Borba. Borila sam se sinoć s njime. Moram vam pokloniti samo još jedan dar prije nego što se oprostim od vas. U što me pretvorio? Ne osjećam sažaljenje, tugu, bijes, pa čak ni prazninu zbog tolikog gubitka. U što sam se to pretvorila? Jedino za čime čeznem je...

„Tko je bio na straži prošle noći?"-upitam.

„Lionisus"-odgovori Elwin tiho.

„I gdje je Lionisus trenutno?"-hladnoća u zraku koja nije posljedica studeni vani. Ja sam uzrok.

„Mrtav"-šapne jedva čujno, no dovoljno glasno da ga moje uši čuju. Kimnem povukavši usne u tanku crtu. Ispružim ruku i svaki od njih ustukne. Osmijeh mi zaigra na usnicama. Prstom prođem po ledu iznad kojeg se pojavi izmaglica. Pucanje drveta uslijedi, no ne i pukotina. Nekolicina proguta teško slinu.

„Kada ste saznali da je pobjegao?"-stvorim manju količinu vatre položivši dlan na stol. Ubrzo ne ostane ništa više od vode.

„Odmah nakon što je napustio svoju tamnicu"-čaše na stolu prsnu i par krhotina završi u koži mesa. Ne mojoj doduše. Zaštite lice laktovima. Presporo. Miris krvi ispuni sobu i duboko udahnem. Nastane muk i doista mislim muk jer nitko se ne usudi pomaknuti kamo li disati. Pokreti su mi nepredvidljivi i ne znaju što očekivati.

„Zašto niste reagirali istoga trena? Stajali ste sa strane i gledali kako šteta raste. Možda potražim sposobnije članove od vas"-zadnji dio rečenice promrmljam sebi u bradu, no potrudim se da i oni čuju. Sa stola se cijedi voda na baršunasti tepih.

„Pa? Očekujem odgovor"-nervozno lupkam prstima po vlažnome stolu.

„Nismo htjeli reagirati bez vašeg dopuštenja. Nismo imali ovlast nad takvim što"-suho se nasmijem.