The Lightning Fire

16. Poglavlje

Elizabeth

Vrpce raznoraznih boja koje variraju od svijetlo crvene do tamno zelene, napuhane crvene žabe u obliku balona, haljine lagane i teške, široke i kratke kreću se oko Maxa i mene dok plešemo u sredini povorke. Nisam skidala osmijeh s lica, a nije ni moj novopečeni suprug. Ne sjećam se kada sam zadnji put bila ovako sretna i nasmiješena. Kada sam bila dijete pretpostavljam.

Mrzila sam balove, korzete i teške haljine, plesanje valcera, no mogla bih sve to zavoljeti. Samo zbog ovoga trenutka. Sve je na svome mjestu ponovno, sve je kako i treba biti. Mogu sa sigurnošću reći kako ponovno dišem punim plućima. Nemam više nikakve brige koje mi vise iznad glave. Christian i njegov otac su poraženi, tama u meni je nestala, Max je pored mene. Zastanem. Onaj prazni osjećaj koji je boravio cijelo ovo vrijeme u meni. Nije više prisutan. Kao da je ispario. Nema više one hladnoće oko vatrenog srca.

Masa ljudi je ostala zapanjena nakon Christianovnog saznanja i njegovog novog statusa izopćenika i zarobljenika. Ne samo da je uspio prevariti cijeli Jupiter, nego je otjerao njegovog voljenog kralja u zagrobni život. Nikada više se ne trebam opterećivati hoće li me uhvatiti u Maxovom naručju.

U proteklih mjesec dana sam se pripremala za život bez zelenookog princa pored sebe, spremna odreći ga se zbog dobrobiti Jupitera. Mogla sam biti sebična i odbiti očev prijedlog, odabrati ljubav umjesto dužnosti. Pouka ove priče je, ponekad je dobro poslušati srce iako se to činilo krivim putem. Trebala sam prvo okusiti patnju i završiti na dnu Podzemlja gdje nisam vidjela izlaza. Iluzija se slomi ukazavši polje prilika i razboritosti. Očeve riječi, Ptica Pepela je simbol velike moći, slave i veličanstvenosti, da li je pričao o ovome?

Na samome horizontu počiva vaga. Na pliticama balansirajući čistu, nepokolebivu iskru moći i tminu. Sitna i jedva vidljiva golome oku. Prožme me jeza. Nisam smjela biti ovdje. Nisam smjela vidjeti ovo.

„Sve u redu Eli?"-upita Max zavrtjevši me u krug. Livada nestane kako se i pojavila.

„Sve je u najboljem redu i više od toga"-mozak tek sada procesira informaciju. Maximillian je moj suprug. Vjenčani muž. Životni partner. To mi izmami još veći osmijeh na lice. Naslonim glavu na njegova prsa. Obavije zaštitnički ruke oko mene.

„Sretna sam što si ovdje sa mnom. Živ i zdrav"-pjesma završi i ostanemo zagrljeni nasred plesne dvorane. Svirači započnu s novom pjesmom, no pomaknuli se nismo. Ne marimo za gomilu oko nas. Nedostajao mi je njegov miris šume poslije kiše, čvrste ruke koje me privlače bliže k sebi, njegova prisutnost i sami on. Život ne može biti ovako savršen, nešto se mora dogoditi prije ili kasnije, uvijek je tako od kako ljudi postoje. Pogledam ga.

„Nemoj me tako gledati Calido, znam što ćeš reći"-trepnem par puta poklonivši mu nevini kez.

„Samo večeras, to te molim. Samo ova jedna noć, suprugo"-utisne nježan poljubac na nadlanicu. Zadržim dah ugrizavši usnicu. Stvarno nisam htjela pokvariti ovu divnu večer sa morbidnim mislima. Morala sam samo nešto saznati. Samo jedan mali, nebitni detalj. Otvorim usta kako bi nešto rekla, ali me povede u još jedan ples. Zavrti me u krug gdje se stopimo s masom.

Okretali smo se i okretali, nisam više znala gdje se nalazim. Mozak poprimi kašasti oblik i osjetim žuč koja se polako penje iz želuca. Glazba utihne zaustavimo se za predah. Prostorija se nastavi vrtjeti oko mene, lica ljudi postaše zamagljene slike. Da sam maloprije pojela one kolačiće od breskve, povratila bih sada.

„Ne možeš me vječito vrtjeti u krug. Morati ćemo kad-tad popričati Max"-glazba ponovno živne i opet nas povede. Mrzila sam ovaj ples i sve povezano s njime. Kada sam ga prvi put zaplesala, povraćala sam cijelo večer poslije poduka. Mislila sam kako ću izbjeći ovaj valcer do kraja svojeg života, no on ima druge planove za mene.