The Lightning Fire

7. Poglavlje

Bjesomučno udaram po vratima očeve sobe zahtijevajući od lopuže da ih smjesta otvori. Ne posluša. Pokušala sam ih spaliti, no zaštićena su nevidljivim bedemom. Isijava blagom plavom svjetlošću i neka vrsta runa utkivane su u njega. Karankal se uništio u procesu uništavanja njezine čarolije. Snažna je vrsta magije u pitanju. Gdje je straža? Jesu li me služavke uopće poslušale?

Ako saznam da nisu ništa učinile... Neću im nauditi, to nisam ja. Vrisnem iz frustriranosti i lupnem još jednom. Odmah požalim. Kako nisam primijetila krv koja neumorno curni iz dlana? Mora da sam prilikom pada rasjekla ruku. Ne boli. Ne boli me ništa zapravo, a trebalo bi. Samo osjećam. Osjećam previše, misli prepune gnjeva i nemira.

Razvaliti ću vrata ako je potrebno samo da nije u blizini oca. Ruke planu bez moje dozvole. Načinim malenu, ali moćnu vatrenu kuglu. Ne postoji čarolija koja mene može spriječiti. Postojala je. Zaprijetim joj smrću i veleizdajom. Bačena kugla se odbije i pogodi mene. Odletim na suprotnu stranu udarivši stražnjom stranom glave o zid. Previše. Previše energije kola mojim venama. Skliznem na hladni pod zagrlivši samu sebe.

„Molim te, što god učinila, nemoj ga ozlijediti"-glas mi izađe drhtavo i nesigurno, na rubu plača. Što ako mu nešto učini? Otac je u krhkome stanju i nije sposoban za borbu. Skinem krunu i u iskušenju sam rastopiti ju. Ugledam prokleti plamen vatre ponovno pred očima. Kakva sam to prestolonasljednica kada ne mogu razbiti običnu barijeru magije?

„Eli?"-ime odjekne hodnikom. Moć u meni ustukne čim ugledam kuštravu priliku. Sjedne pored mene i zagleda u zid nasuprot nas. Nije se ponio nekontrolirano poput mene niti je nastojao spasiti kralja. Još uvijek je nosio svečano odijelo. Možda i nije otišao sa bala, nego me samo izbjegavao. Razumljivo.

Kosa mu je razbarušena i u neredu. Kao da je na stotine puta prolazio kroz nju. Ne primjećuje krv ili je možda premračno? Glavu nasloni na zid, a ruke na savijena koljena gleda u neku neodređenu točku. Ako je došao samo da mi pokloni tretman šutnje, ne treba uopće biti ovdje.

„Mislila sam da se ljutiš na mene"-progovorim prva s manjom dozom gorčine. Odjurio je nakon što me Christian zaprosio. Vrtim krunu vrelu na dodir. Kako se još nije rastopila je misterija. Zlatni prsten je ostao hladan i besprijekoran. Odluči me tada pogledati. Oči načinjene od neprobojnog bedema emocija. Ne mogu razaznati što osjeća niti misli. Prije samo tjedan dana čitala sam ga poput knjige, sada je postao strancem. Srce me zaboli.

„Ne mogu se na tebe ljutiti i ako želim. Jednostavno nisam mogao gledati kako se djevojka mojih snova obećava krvopiji"-spustim lice prema krilu. Nisam nikada niti u najluđim snovima pomislila kako ću završiti s nekime kao što je Christian. Povuče usnice u tanku liniju. Koraci odjeknu niz hodnik no nisu zašli prema nama.

„Max, obećavam ti kako ću pronaći način kako se riješiti Christiana"-pružim ruku kako bi ga dotaknula, no u zadnji tren odustanem od ideje. Primijeti taj čin i skupi ljutito obrve.

„Što ako ne postoji način? Mislim pogledaj se. Ustručavaš se i dotaknuti me. Strah da će tvoj savršeni zaručnik naletjeti na nas?"-kaže zajedljivo. Gnjevni oganj reagira i zasikće. Želim mu reći toliko toga, ali ne mogu. Sve i da mogu ozlijedio bi ga i ne samo njega. Svih do kojih mi je stalo. Smaragdne oči promatraju me s ljutnjom.

„Pronaći ću način Max, Pronaći ću ga, makar..."-zastanem. Kruna u krilu mi se počne rugati. Rugati jer nisam u kontroli. Što netko drugi upravlja mojim životom. Životom svih oko mene. Došlo mi je da se gorko nasmijem.

„Makar što, Elizabeth?"-zahtijeva. Položi hladni dlan na obraz natjeravši da ga pogledam.

„Makar me to koštalo života"-prošapćem. Suze zaplešu u kutovima očiju.