The Lightning Fire

25. Poglavlje

Elizabeth

Nisam očekivala kako ću ikada više ugledati ovo mjesto. Gdje su počeli svi moji problemi. A počeli su s njom. Biće Tame i noći koje ne radi ništa osim hranjenja mojom patnjom i boli. Prikaza protiv koje se borim za dominaciju uma proteklih petnaest zima. Došla sam oči u oči s grimiznim pogledom.

„Ponovno se susrećemo"-krv mi se zaledi u žilama, no nisam došla ovako daleko samo da dođem ovako daleko. Začarana šum u kojoj se nalazim više ne liči na ništa. Nebo sivo i bezlično, stabla pocrnjela od vatre, hrpice prašine na tlu iz kojih još uvijek izlazi dim. Ništa se nije promijenilo od zadnjeg posjeta. Zanimalo me kako je šuma opstala jer se raspadala kada sam porazila Olivera. Podignem bradu visoko u zrak pokazujući kako me nije strah više. Frkne uvrijeđeno.

„Kada te porazim jednom zauvijek, preuzimam kontrolu nad tvojim tijelom"-stane kružiti oko mene. Stresem se kada osjetim ledeni prst na ramenima, igrajući se s kosom. Obuzmu me neugodni trnci uzduž kralježnice. Ne zbog same radnje, zato jer ne osjećam toplinu koja je inače prisutna kod ljudi. No ona se ne može smatrati ljudskim bićem. Nisam zapravo niti sigurna što je.

„A ti više nikada nećeš ugledati svjetlo dana"-ako je mislila kako će pobijediti, grdo se varala. Nisam znala zašto sam završila na ovome mjestu u prvu ruku. Moglo je jedino biti povezano s njezinim umom, što me dovodi do zaključka da nije toliko moćna. Odnosno, kako nije imala potrebnu magiju obnoviti ovo mjesto iz temelja.

„Takvo što ti neću dopustiti"-bez razmišljanja spojim dlanove između kojih se stvori kugla vatre. Njezin ponos ne potraje dugo jer već u sljedećem trenutku dolazi u kontakt s raspadajućim stablom prepolovivši ga na pola. Načinim još jednu sferu očekujući ugledati plavi plamen, ne, narančasti. Odakle je došao onda taj oganj s bojnoga polja? Slučajnost? Ili moj pravi potencijal?

Kobalt također oduzima ogromnu količinu energije. Kao da sam stvarala tri kupole odjednom. Već i sada tijelo vapi za odmorom. Slatko zaspati na čađavome tlu. Spavati ću bolje kada porazim još jednu zlo. Zadnje zlo. Najveće zlo od svih njih. Duboko udahnem i izdahnem koncentrirajući se na borbu preda mnom.

„Moram priznati"-ustane s tla s grimasom na blijedome licu. Obriše prašinu sa sebe uspravivši se. Pripremim se za nadolazeći napad.

„Ojačali si od našeg zadnjeg susreta, no nisi se opametila"-pola sekunde moje ne pažnje je dovoljno kako bi me savlada. Udarim glavom o zemlju i na trenutak sve postane mračno. Momentalna panika kako sam izgubila vid, no trenutak kasnije raspoznajem mutne obrise i svoj lik. Prisloni mi vrh cipele na vrat i uhvatim ju za gležanj. Ja sam ta koja se nije opametila?

Ruke mi planu zapalivši tkaninu njezinih hlača. Nezadovoljno se nakesi i odmakne preko volje. Uopće ju ne brine što može izgorjeti do smrti. Ne, ne treba brinuti o tome jer ne može zadobiti opekotine, barem ne od normalne vatre. Okrenem se na trbuh silovito se zakašljavši. Ne dopusti mi da se priberem jer me ponovno napada. Zašto sam ovako slaba? Bolje je pitanje zašto se ne mogu obraniti? Nisam provela ovoliko dugo vremena zarobljenom ovdje da na kraju izgubim protiv nje. Pobijedila sam Christiana pukom srećom ne mogu isto očekivati i s njom.

„Bori se! Iskoristi svoj dar i pobijedi me"-pojača val vatre i obuzme me cijelu u kukuljicu. Tišina. Potpuna tišina. Ne dopiru nikakvi vanjski zvukovi izvan plašta. Kako me oganj nije dokrajčio? Kako sam još uvijek živa? Dotaknem oprezno plamen prstima. Ne sprži me. Osim oca, nisam imala prilike boriti se s ljudima koji posjeduju istu moć poput mene.

Također nisam nikada upoznala tko dijeli sličnu energiju i nikada niti neću ako ju ne porazim jednom zauvijek. Naravno, postojalo je Vijeće i pojedinci s Jupitera, no ne mogu se mjeriti kada je u pitanju kraljevska krv. Ili bolje rečeno miješana.