The Lightning Fire

2. Poglavlje

Uputim se prema izlazu iz dvorca pazeći da ne bivam uočena od strane dvorskog osoblja, pogotovo služavki. Znam kako jedva čekaju nove teme za tračanje, moje zaruke će im pružiti beskonačan broj novih tema za razgovor, ne trebam im dodati izbivanje iz dvora u ovo doba dana.

Nije zapravo toliko kasno, sunce tek zalazi. Zabranjeno mi je izlaziti sama iz dvora poslije zalaska sunca. Tehnički gledano, smijem još pola sata biti vani. Idem na tu izliku. Nikada ne znaš što se može sakrivati u tami, Sienna. Ne, ne znam oče, ali me nije strah mraka. Straža je u blizini i doći će upomoć ako se nešto strašno dogodi. Prebacim crni ogrtač preko ramena i nastojim postati jedno sa sjenama dvorca. Koračam niz hodnike i koridore dok ne dođem do dvorane za ples koja ima izlaz prema vrtu. Leđa naslonim na zid uočivši dva stražara na večerašnjem obilasku.

„Sve čisto"-kaže jedan. Glas odjekne kroz dvoranu.

„Mrzim večernju smjenu. Mrak me čini nervoznim"-odgovori drugi. Ne, trebate otići, obojica. Kako ću se iskrasti ako tamo stojite kao statue?

„Plašiš se malo mraka, Lionisuse?"-nasmije se ponovno prvi. Ovo bi moglo potrajati. Trebam im odvući nekako pažnju.

„Što je to bilo?"-naglo se okrenu prema staklenim vratima vrta kada začuju šuškanje grmlja vani. Priđu opreznim koracima. Lagani povjetarac zapuhne kroz prostoriju. Nisam ništa ni trebala učiniti kako bih ih pokrenula, još i bolje.

„Sada i umišljaš stvari, Lio. Kralj se mora ponositi s tobom"-zatvore vrata uz smijeh i čizme odjeknu o dvoranu. Stopim se sa zidom koliko god je moguće u nadi da me ne spaze. Prođu pored mene i zadržim dah, no prođu pored razglabajući o večeri. Lakne mi kada ostanem ne zamijećena. Skakućem kroz dvoranu zadovoljna samom sobom.

„Krenula si u noćnu šetnju?"-srce mi preskoči otkucaj ili možda tri. Okrenem se na peti ugledavši kovrčavu kosu kako mi se približava. To je samo Max, nema razloga za paniku.

„Potreban mi je svježi zrak"-odgovorim i otvorila staklena vrata. Topli zrak me dočeka i miris ruža ispuni nosnice. Planine u daljini se ponosno izdižu. Njegov vrh prekriven oblacima.

„Sic sero? (Ovako kasno) Daj Elizabeth, znaš da mene ne možeš zavarati"-načinio tri duga koraka zastavši preda mnom. U pravu je. Imao je dosadnu manu uvijek me prozreti kada lažem. Nije da nisam dobar lažov, no nisam bila ni za baciti.

„Želim vidjeti Ambrosiosa"-to je istina, barem jedan dio. Molila sam bogove da povjeruje u tu polu istinu. Nisam mentalno spremna izgovoriti drugi dio razloga.

„Njegova posjeta se ne može odgoditi za sutra?"-prekriži ruke na prsima podignuvši obrvu u zrak. Počinje sumnjati. Zelene oči neobično velike i svijetle pod Jupiterovim mjesecima. Pomno me promotri tražeći naznaku nervoze ili nešto drugo što bi me moglo odati. Odmahnem razigrano glavom.

„Kako je prošao sastanak sa tvojim Patrom (ocem)?"-hodam po vrlo tankome ledu. Sljedeće riječi mogu mi biti zadnje ako ne uspijem zadržati jezik za zubima.

„Prepirali smo se..."-djelomična laž.

„...i uzrujao me"-djelomična istina.

„Želim vidjeti Ambrosiosa. To je sve"-kratko i jasno. Prođem pored njega i uputim prema vatrenom feniksu koji me čekao.

„Inače dolaziš k meni kada se vas dvoje zavadite"-prati moj korak kroz travu. Večeras su vidljiva samo tri mjeseca od njih uobičajenih četiri. Callisto, Europa i sramežljivi Io koji se tek malo nazirao iza horizonta. Davali su mi dovoljno svjetlosti kako se ne bih spotaknula o kamenčić i razbijem o tlo poput zlatne jabuke.

„Nisam tebi htjela doći jer imaš dovoljno svojih briga koje su puno važnije od mojih"-došli smo do male kućice koja je predstavljala dom Ambrosiosu prethodnih zima. Otvorim drvena vrata ušavši unutra. Dočeka me narančasto klupko perja. Čim smo ušli podigne glavu i veselo zakrešti čim nas ugleda. Ustane i potrči k nama. Počne me lizati po licu što mi izmami ogromni osmijeh.