The Lightning Fire

19. Poglavlje

Maximillian

Dah mi zastane u grlu kada ju ugledam. Haljina boje ponoći dugih rukava koja doseže do poda. Otkriva dekolte, no vjerujem kako joj to i namjera. Priđem joj uzevši čipku u ruke koja služi poput ukrasa pretpostavljam. Nisam imao riječi za njezinu ljepotu. Uvijek je bila prekrasna bez dvojbe, no balovi i svečane prilike i večere, ima tu neku posebnu auru oko sebe. Ne mogu točno opisati što i nije niti bitno. Bio sam pored nje u najgorim izdanjima i u svakome soba postane toplijom. Ili sam to samo ja?

„Izgledaš..."-započnem, međutim ne mogu završiti započetu rečenicu. Pogledam ju u oči i zatekavši tračak vatre u njima. Žar koji neumorno gori, tračak ljubavi i obožavanja.

„Nemam riječi kojima bih te opisao"-obujmim joj lice dlanom. Predivno, zanosno, krasno, sve su to riječi koje joj ne čine pravdu.

„Pokušaj"-pokloni mi polu osmijeh. Privučem ju bliže k sebi rukama oko struka. Zagledam se u grimizne oči koje su jednom bile plave, no to me ne sprječava da zavolim svaki pigment u zjenici njenoga oka.

„Svaki put kada te ugledam, kisik u plućima biva zamijenjen tvojom vječitom vatrom. Vatra koja ne ostavlja ništa osim pepela iza sebe"-namršti se na to. Utisnem poljubac između čela gdje počiva malena bora.

„Ne smeta mi biti spaljen, gorio bih cijelu vječnost s tobom"-povučem ju u nježni poljubac kojeg mi uzvrati. Mekane usne vode borbu s mojima. Jezici povedu neku svoju raspravu nama nepoznatu. Znao sam samo jedno, kako je ova djevojka ispred mene moja, a ja njezin. Nije postojala sila u ovome svemiru koja nas može udaljiti jedno od drugoga. Odvoji se od mene naslonivši čelo na moje. Nije ju briga što smo na hodniku, što nas drugi mogu vidjeti. Nisam namjeravao sakrivati svoju ljubav prema Elizabeth.

„Moj svjetionik"-još jedan poljubac u tjeme i čvrsti zagrljaj.

„Uvijek tu da mi pokaže pravi put"-pogledam ju ostavši zatečen kada spazim zacakljene oči.

„Jesi li ti to pustila suzu?"-odmahne glavom okrenuvši ju na drugu stranu, no bilo je već prekasno. Ugledao sam njezinu najveću sramotu.

„Nikada. Pričinjavati se. Previše prašine u zraku"-zamahne rukom ispred sebe rastjeravajući 'prašinu'. Nasmiješim se znalački jer je lagala. Ponudim joj lakat kojeg prihvati i krenemo prema plesnoj dvorani. Straža pored koje prođemo pogne glave prema podu u znaku poštovanja. Zrak ispunjen vinom i šampanjcem, glazbom i žamorom. Dan polako jenjava i prelazi u noć ispunjenu beskonačnim zvijezdama.

Zastanemo ispred dvokrilnih vrata koja vode prema dvorani gdje se masa okupila. Zaradi zadnji poljubac na nadlanicu. Rumeni obrazi naznaka kako nije imuna na moju privrženost i šarm. Ako je imala pojma kako ju namjeravam držati pod nadzorom, nije odavala nikakvu naznaku.

„Dame i gospodo, vaša kraljica i kralj Vatre"-vrata se otvore i ustuknemo pred mnoštvo. Mnoštvo se okrene i nakloni, svi po redu. Glazba utihne, no glazbenici ne prestaju svirati. Nisu se klanjali meni, klanjali su se svojoj kraljici. Brade podignute visoko i ponosno, kao da nema niti jedan problem na leđima.

Prva se spusti niz stepenište, ja kaskajući za njome. Velikodušno mi je podarila titulu kralja i tehnički gledamo imam isto moći koliko i ona, no narod me neće ugledati više od kralja supruga. Kada dosegne dno masa se odmiče dajući nam prostora do plesnoga podija. Zastanemo nasred dvorane gdje okupljeni čekaju da zaplešemo prvi.

„Smijem li suprugu zamoliti za ples?"-naklonim se ponudivši joj dlan. Glazba jekne i okupljeni postanu šarenilo haljina i odijela ponovno.

„Uvijek moja ljubavi"-jednu ruku položim na struk, a drugu u njezinu i zaplešemo. Uhvatim strogi plavi pogled kraljice Vode preko plesnog podija koji mi poručuje da ju držim pod budnim okom. Odmahnem neprimjetno posvetivši punu pažnju prema smeđokosoj djevojci preda mnom. Moja supruga. Zanemario sam ulogu koju moram odigrati ovdje. Vjerovao sam joj. Vjerovao sam joj kako neće ništa učiniti, barem ne nakon izjave ljubavi prema njoj.