The Lightning Fire

24. Poglavlje

Elizabeth

„Moja Kraljice, na rubu smo rata. Što nam je činiti?"-prene me general iz vlastitih misli. Nisam primijetila kada je ušao u prijestolnu dvoranu. Vjetar vani bijesno hukće i zavija. Snijeg je prestao jučer padati i sivi oblaci su se nadvili nad Jupiter ovoga jutra. Planet osjeća promjenu u zraku, zna kako nešto dolazi. Nešto veliko.

„Čekati ćemo"-odgovorim jednostavno. Veoma glup potez od Christianove strane što napada na mojem teritoriju. Planirao je pobijediti ovaj rat na kartu iznenađenja, no ja imam prednost. Imam Bogove na svojoj strani, upoznata sam s terenom i obećanje. Obećanje kako ću na kraju dana ja izići kao pobjednik. Vizija iz prošlosti se napokon ostvarila.

„Jeste li sigurni moja kraljice, jer..."-započne general jedan od svojih mnogobrojnih monologa. Trpjela sam ga iz jednog razloga. Zato što je pobijedio svaku bitku koja biva položena pred njega. Ima jednu svrhu u životu i to je pobijediti ovaj prokleti rat.

„Ne odgovaraj mi!"-prekinem ga dreknuvši. Straža pored mene se ukoči, trnovite ruže obuhvate tron od dijamanata. Dala sam izgraditi novi. Gdje je nestalo vrijeme kada je jedini moj problem bio kako ću spasiti Jupiter od bankrota? Pogne glavu i zašuti.

„Idi pripremi vojsku, generale"-izgovorim mu titulu s gorčinom u ustima. Trebam ga podsjetiti tko je glavni ovdje. Ustanem prišavši mu u nekoliko dugih koraka. Isijavam hladnoćom i tamom koja obuzme cijelu prostoriju. Treba mi veoma puno samokontrole da mu ne isisam dušu na licu mjesta. Otvorim usta kako bih još nešto dodala, no vrata dvorane bivaše otvorena. Uzdahnem kada spazim osobu koja nam se odlučila pridružiti. General jedva primjetno odahne.

„Što je bilo Sol? Vidiš da sam zauzeta trenutno"-smjestim se natrag u tron. Umorno protrljam sljepoočnice uzdahnuvši. Život nije trebao biti ovako težak. Nenadano i nepoželjno sjećanje pronađe put do mene. Pogled usmjerim prema kutu prostorije. Tamo su trebali stajati Smrt i mlađa verzija mene. Ne mogu ih vidjeti, no nikada neću zaboraviti taj dio života. Kada se okrenuo naopačke samo zbog jednog momka. Proklinjem onaj dan kada sam upoznala tadašnjeg princa Vampira.

„Ne želim više ovakve ispade od vas, generale. Znajte svoje mjesto. Slobodni ste"-odmahnem rukom u njegovom smjeru. Nakloni se crven u licu i krene prema izlazu iz prijestolne dvorane. Zastane na pragu rekavši dovoljno glasno da ga svi čuju.

„Petnaest zima živimo u sjeni, ali ne više. Osvijetlite tamu, vaše Veličanstvo"-što je mislio reći s time? Upoznat je s proročanstvom? Trebao bi znati već do sada, Sjena i Tama su jedino što poznajem. Ne sjećam se više kako mi je Sunce znalo grijati obraze, niti kako je trava jednom izgledala.

Jedino sjećanje iz prošlog života koje je ostalo sa mnom je osmijeh kovrčavog mladića koji je mogao otopiti bilo koji led. Led u kojem sam zarobila srce prepuno tame. Nisam znala odakle dolazi sve ovo niti zašto se pridržavam za njega. Osjetim neku neopisivu sreću, usudim se reći, kada pomislim na njega.

„Želim učestvovati u ratu"-Sol prekine moje sanjarenje.

„Nećeš"-odakle dolazi ta suluda ideja? Što je mislio postići uopće ovim razgovorom? Nikada mu ne bih takvo što dopustila. Planiram ga poslati s Antoinette na Neptun gdje će biti siguran od Christianove srdžbe.

„Moraš mi dopustiti ovo, majko. Samo jednom. Molim te"-stoji li Bella ponovno iza svega ovoga? Pažnju usmjerim prema vratima, no zatvorena su i nje nigdje na vidiku.

„Zabranjujem ti da uopće pomisliš na takvo što. Tvoj otac nikada takvo što ne bi dopustio"-mrzim čuti njegovo ime na vlastitim usnama. Te tri riječi imaju toliku moć nada mnome, moć koju čak niti Christian ne posjeduje. Nisam previše voljela pričati Solu tko mu je otac. Zna samo kako je bio nekoć princ Zemlje i moj supružnik. Promotrim mladića pred sobom koji nalikuje mojoj zabranjenoj ljubavi. Nešto toplo mi obuzme srce.