The Lightning Fire

17. Poglavlje

Elizabeth

Hrpa papira nagomilana ispred mene na radnome stolu, dokumenti čekaju potpis, a novi zakoni iščekuju moje odobrenje. Zamahnem rukom iznad njih sve zapalivši. Ustanem i otvorim prozor otjeravši miris dima. Zapuše studeni vjetar noseći snijeg sa sobom u prostoriju. Hladnoća me grize za obraze. Izvijem grimizne usne u osmijeh. Imali smo zaista krasno vrijeme.

Planet se drastično promijenio u zadnjih tjedan dana. Jednom uvijek sunčani i topli Jupiter, sada okovan snijegom i ledom. Crvene ruže Jupitera. Svatko je čuo za njih, mnogi se smatraju sretnima ugledavši ih, poprimile su ugljeno crnu boju preko noći. Priznajem kako mi se ovaj izgled više dopada.

Ne dopuštam nikome pristup uredu, ne Maxu, ne Antoinette, a pogotovo ne stricu. Nisam još spremna za suočavanje. Odgađam ga od kako sam se probudila, no uskoro mi istječe posuđeno vrijeme. Postala sam čudovište noći. Živjela sam tolike zime u svjetlosti, držeći se za nju poput izgubljenog djeteta, no tama je mjesto ljepote. Mjesto na kojem se nikada više neću osjećati izgubljeno ili napušteno. U tami je moje mjesto.

„Sienna?"-Damini pokuca na vrata. Ispred začujem još dva tuđa para različitih nogu. Ne usudi se otvoriti ih bez mojeg dopuštenja. Leđima se naslonim o stol prekriživši ruke preko prsa.

„Naprijed"-čak i nakon odobrenja pričeka par sekundi prije nego što uđu unutra. Damini, Antoinette i na kraju Maximillian. Stric me oprezno promotri pazeći da slučajno ne podigne pogled iznad moje brade. Pogne glavu ubrzo nakon kao da se srami. Kao da je sve ovo njegovo djelo. Osjeća li neku vrstu grižnje savjesti jer nije na vrijeme zaustavio vampirizam? Nije nikada niti mario za mene, isto kao i Antoinette. Zašto odjednom interes?

Usmjerim pažnju na kraljicu Vode. Lice ispijeno i iscrpljeno. Nije imala dobar san u skorije vrijeme. Tamno plava haljina zgužvana i neuredna. Više liči trenutno na jednu sluškinju nego vladaricu nacije. Nigdje traga dostojanstvenoj dami koja mi je ostala u sjećanju. Doslovno osjetim kako zrači uznemirenošću i tjeskobom. Ponovno, zašto je marila?

Jedina osoba koja se usudi pogledati me u oči u zadnjih tjedana dana je dobri stari Max. Šumske oči gledaju moje crvene ne prekidajući kontakt niti jednom. Štoviše, mislim kako mi čak i prkosi. Nijemo me izazivajući da nešto učinim. Dokažem kako je sva dobrota isparila iz mene. Želi dokaz? Dobiti će ga. Kroz prostoriju zapuše topao vjetar koji nije mojih ruku dijela. Bogovi. Bogovi koji me se još nisu odrekli.

„Nisam cijeli dan planirala ovdje stajati i vas promatrati. Pošto se došli?"-zašto se došli u ovako velikome broju? Ne sjećam se više razloga strepnje od ovog susreta. Oni su ti koji trebaju biti zabrinuti, ne ja.

„Nije ti hladno ovdje dušo? Da zatvorim prozor?"-javi se prva kraljica Vode. Nisam se nikada osjetila poput njezinog djeteta niti se ponašala prema meni poput jedne majke. Nije se trudila uspostaviti vezu sa mnom koju je imala sa Zoe. Vezu koju sam imala s ocem. Pitam se da li je još uvijek ponosan na mene.

„Nije mi hladno, naprotiv godi mi studen"-Antoinette je u haljini bez rukava što me natjera na razmišljanje. Posjedovala je dar vode što je po sebi element hladnoće. Nije ledena srca kao što se predstavila da jeste, jer da jeste onda ne bi drhtala. Damini je skine svoj sako prebacivši ga preko njezinih ramena. Dok ja nosim jednostavnu ljetnu haljinu boje ponoći.

„Kako se osjećaš, Elizabeth?"-upita stric smogavši snage podići pogled, no ubrzo ga ponovno skrene. U konstantnom sam stanju gladi, žeđ više. Grlo stalno suho i niti jedna količina vode me nije mogla zasititi.

„Dobro"-slegnem ramenima i ponovno usmjerivši pažnju na Maxa. Nije još niti riječi rekao. Pogled skrene na pisaći stol, crn od razasutog pepela. Sigurno su namirisali dim, no odlučili su ne komentirati ništa.