The Lightning Fire

11. Poglavlje

Brzim pokretima obrišem preostale padajuće suze o rukav tunike. Priđem odškrinutim vratima i širom ih otvorim. Zateknem plavi Christianov pogled prepun straha kojeg pokušava prekriti odvažnošću. Strah je sve češća i češća prisutna emocija kod vampira. Sviđa mi se takvo što.

„Žao mi je zbog vašeg oca, Elizabeth"-skoro se nasmijem na izgovoreno. Još uvijek je glumio dobrog princa, samo ne znam kome. Lice mu možda jeste izgledalo žalosno, no znala sam kako je daleko od tuge. Jedan dio mene htio je vjerovati u njegove osjećaje, no to je krinka načinjena od laži, prevara i obmana.

Ako je mislio da će me njegovo sažalijevanje utješiti ili još bolje natjerati da se bolje osjećam, grdo se vara. S ocem je umro i jedan dio mene i jedno njegovo žao neće popraviti situaciju. Povuče usne u tanku crtu ispruživši s oklijevanjem ruke prema meni. Ne trebala mi njegova podrška, naprotiv nije mi trebala ničija. Sve što trenutno želim jeste pronaći očevog ubojicu i glavni osumnjičenik stoji ispred mene. Preokrenuti ću cijelo kraljevstvo ako treba samo da dovedem pravdu na svjetlo.

Ugledam iskru žalosti u beskrajnom plavetnilu, no više od toga ne dopušta mi da ugledam. Smekšala sam otvrdnulo lice primijetivši taj mali čin. Misli se vraćaju na zajedničke trenutke kada je znao biti nježan i pažljiv prema meni. Jesu bili rijetki i nisu se često odvijali, no imala sam osjećaj kako je ovaj trenutak jedan od njih.

Odmahnem glavom tjerajući sulude misli. To ništa ne znači, još uvijek je pod sumnjom ubojstva. Što ako ovo vjenčanje uopće nije bila očeva ideja? Što ako su ga prisilili ili mu zaprijetili? Neću nikada saznati što su učinili, ali obećavam ti oče da će patiti. Neće proći nekažnjeno i neću im dopustiti da se tako lako izvuku iz ovoga. Osvetit ću tvoje ime i našu ostavštinu.

„Nešto nije u redu, Elizabeth?"-moje ime na njegovim usnama zvuči prljavo i strano, osjećala sam samo mržnju prema njemu. Načinim blagu grimasu čuvši pitanje. Kako me imao obraza pitati takvo što? Zar nema grižnje savjesti? Ne zbog očevog hladnog leša u sobi, nego barem zbog mene. Sigurna sam kako neki dio unutar njega dijeli privrženost prema meni. Nisam sigurna što, ali neka naklonost je prisutna. Obuzme me jaki val emocija. Emocije koje me tek sada sustignu.

Htjela sam sasuti momku sve što mi je na duši, sve što mislim o njemu i cijeloj ovoj šaradi. Suzdržim se. Nije vrijedan mojih riječi. Oči zamračene lažnom tugom i žalošću potpali još više goreću šumu. Dobar je glumac, a ja njegova prateća uloga. Stisnem ruke u čvrste šake, nokte zabijajući u dlanove. Disanje dolazi duboko i usporedno.

„Možda bi bilo najbolje da malo prilegnete. Pretrpjeli ste veliki šok"-ruke buknu u plamen. Oprezno spusti pogled prema gorećem žaru odmjeravajući načinjenu štetu. Nije mogao predvidjeti sljedeće korake, da budem iskrena nisam niti ja. Temperatura tijela drastično se podigne. Čaša napunjena vodom samo što se ne prelije preko ruba.

Kazni ga dušo, ne zaslužuje ništa više od tebe, zaprede glas u glavi. Poslušam ga. Pružim ruke i vatrena kugla poleti prema njemu. Ne stigne reagirati ili ne želi i poleti u obližnji zid. Da sam naciljala sam par metara desno završio bi na dnu stubišta. Zastenje od boli uhvativši se za trbuh. Spremim novi val plamena kada zov mojeg imena dopre do ušiju.

„Elizabeth!"-dodir na ramenu. Otresem ju fokusirajući se na plavu priliku. Venama mi kola drevna moć naših predaka, moć koja se prenosi s roditelja na dijete, očeva moć koja je jedva čekala biti oslobođena. Vatrena ruka omota se oko Christianovog blijedog vrata. Licem mi se razlije zadovoljan osmijeh.

Razrogači oči vapeći za zrakom. Ovo bi moglo završiti ovdje na istome mjestu gdje je otac izdahnuo svoj zadnji dah. Olakšao bi mi brige sprovoda. Umjesto jednog, mogu uslijediti dva. Poželim mu kvrcnuti vrat kao grančicu. Grižnja savjest mi ne dopušta imati njegovu krv na vlastitim rukama, no nije imala ništa protiv mučenja.