The Lightning Fire

9. Poglavlje

Pripovjedač

„Vrijeme!"-vikne panično princ Zemlje nadajući se kako je dobro odvagao odgovor. Plavetnilo neba se iznenada smrači, kao da je netko prekrio Sunce oblacima. Livada prepuna snježno bijelog cvijeća odjednom ispari poput pepela. Odgovor je kriv, nisam uspio. Sve sam uništio.

„Jesi li u svoj odgovor siguran, prinče Zemlje?"-upita div. Maximillian promotri tamne oblake iznad njih i sada praznu dolinu. Cupka s noge na nogu. Mora biti vrijeme, ništa drugo ne spada pod taj opis. Kimne nesigurno okrenuvši se natrag.

„Siguran sam. Vrijeme je moj konačni odgovor"-grom propara nebo negdje u daljini. Proguta teško slinu.

„Odgovor je... točan"-Maximillian odahne s takvim olakšanjem, kamen mu padne sa srca. Malo više samopouzdanja Max. Već čuje Elizabethin glas. Crni oblaci se raziđu, a livada ponovno živne kao da se maločas uopće nije ništa dogodilo.

„Sada pristupiti Začaranoj livadi možeš, ali upozoriti te moram put jednostavan nimalo biti neće. Identični su cvjetovi svi, no samo jedan je poseban među njima. Blagoslov Božji"-i s time prilika ispari u ništavilo. Maxu nije ništa bilo jasno. Kako je došao ovamo? Tko je bio taj div? Kako je odjednom znao odgovor na zagonetku?

Okrene se oko sebe i cvijeće kao da se odjednom dupliciralo što uopće nije moguće. Podsmjehne se. Živim u svijetu gdje je magija moguća, a nije mi jasno zašto se cvijeće multipliciralo. Ravnici nema kraja dokle mu oči dosežu. Sada shvati po čemu je Mistična dolina dobila svoj naziv.

Elizabeth

Ovo je znači dio planeta gdje su stanovnici Vatre nekada živjeli? Ispred mene se proteže crvena pustoš koja je nekoć bila ispunjena ljudima, stokom i selima. Sada su preostali samo ostatci nekadašnjeg života. Priđem bliže rubu litice i odmah požalim jer se komad zemlje odlomi. Vrisnem koraknuvši unatrag samo da se spotaknem o kamen i padnem. Dočekam se na laktovima i zahvaljujem Bogovima jer nisam ništa slomila. Barem mislim.

Ustanem i ponovno priđem rubu, ovoga puta opreznije i dah mi zastane u plućima. Podno mene se prostire Vatreni kanjon ili ono što je ostalo od njega. Vulkani naredani jedan za drugim u nedogled. Ne ugledam stepenice ili nešto što bi me moglo dovesti do dna. Ne bih preživjela pad ako skočim.

Direktno ispod mene se nalazi Polje vatre. Plamenovi se uzdižu nekoliko metara u vis. Par njih lickaju liticu na kojoj stojim. Čudno je kako ne zrače toplinom. Lepetanje moćnih i snažnih krila. Nisam li trebala biti sama na planetu? Okrenem se pogled uperivši prema nebu i malenoj crnoj točkici koja se nedvojbeno približava.

Kako se sve bliže i bliže približava shvatim kako je riječ o zmaju. Što li ovdje radi? Nisam niti znala da zmajevi uopće postoje na Elementumu. Neće me valjda pojesti, zar ne? Zamahne snažno krilima dižući prašinu u zrak. Prekrijem lice podlakticama i pričekam da sleti. Prvo što ugledam su ogromne crne kandže pola moje veličine.

Pogledam ga i zadivljeno uzdahnem. Prekrasan je. Tijelo i glava prekriveni tamno grimiznim krljuštima, a rep je gotovo crne boje koja postaje svjetlijom kako ide prema tijelu. Za mene su zmajevi kraljevska vrsta, veličanstveni i lojalni. Uvijek sam im se divila. Nisu toliko česti jer su ih ljudi nekoć skoro istrijebili. Koraknem nesigurno k njemu i spusti glavu na tlo.

Glomazan je. Najveće biće koje sam ikada imala prilike vidjeti. Dođem lice u lice s žućkastim okom okomitog proreza. Ugledam vlastiti odraz u njemu.

„Što radiš ovdje ljepotanu?"-upitam pruživši ruku prema njemu. Ne trgne se niti mi ju pokuša odgristi što shvatim kao nešto pozitivno. Krljušti su mu tvrde i teške i čisto sumnjam kako osjeća moj dodir. Da li se izgubio? Živi li sada ovdje kada nema nikoga? Tlo se zatrese kada se cijelim tijelom spusti. Želi da ga zajašem?