The Lightning Fire

15. Poglavlje

TJEDAN DANA KASNIJE

Naglo se probudim teško dišući. Srce samo što nije iskočilo iz prsnog koša. Grašci znoja kotrljaju se niz vrat gdje ih na kraju spavaćica upije. Otvorim prozor. Hladni noćni povjetarac zapuše kroz prostoriju. Io i Ganymde probiju se kroz oblake obasjavajući sobu. Naslonim dlanove na studenu dasku.

Drhtavo uzdahnem pokušavajući obuzdati razuzdale misli. Još jedna noćna mora u nizu. Ne sjećam se kada sam zadnji put bezbrižno i spokojno spavala. Svake noći san se ponovi i svake noći dolazi tamnokosi vampir gdje me pobjedi u suludoj borbi. Nisam dovoljno snažna kako bih ga pobijedila. Toliko moći kola mojim tijelom. Toliko moći da bih mogla uništiti cijeli planet.

Jedno od najmoćnijih bića u svemiru stoji ispred mene, rekao je prvog puta kada smo se upoznali. Nisam to mogla postati bez treninga, nitko me nije mogao trenirati jer nitko ne zna što se događa unutar mene. Gubila sam kontrolu nad vatrom i nad razumom, malo po malo. U odrazu stakla zapazim sasušenu krv na vratu. Dah mi zastane na pola puta do grla.

Uhvatim se za osjetljivo mjesto očekujući modricu ili barem rupice od ugriza. Netaknut. Koža glatka. Prođe me neugodna jeza. Još uvijek osjetim njegov vreli dah i oštre očnjake. Što će se dogoditi sa djevojčicom kada ju uhvati? Bespomoćna je, no snalazila se nekako i prije nego što sam se ja pojavila.

Zanima me kakvo je to mjesto, no čim se probudim svako sjećanje na šumu biva izbrisano. Pojedinih razgovora se teško prisjećam, a neki ostaju u glavi par dana nakon. Odmaknem se od prozora zapalivši svijeću šibicom na radnome stolu. Za oko mi zapne fotografija Maxa i mene. Narisana dok su još vremena bila jednostavna i ordinarna.

Pobjegne mi slabašni osmijeh kojeg ubrzo zamijeni mrštenje. Progutam poriv bacanja slike o zid. Ostavio me. Obećao je toliko mnogo stvari za koje je bio svjestan kako ih nikada neće moći ispuniti. Neću dopustiti tami da te obuzme, gorko se nasmijem. Pogledaj dokle smo došli, prinče Zemlje. Dok ti truneš negdje u mraku, mene proždiru demoni sadašnjosti. Nisi mogao znati da će se bilo što od ovoga dogoditi, no sve što si trebao učiniti je stajati sa strane. Glumio si heroja, a heroji nikada ne ugledaju danje svjetlo.

Sobu ispuni blago grimizno svjetlo s prozora. 14. prosinac, Krvavi mjesec i dan ceremonije. Za nekoliko kratkih sati postati ću nevjesta zloglasnom vampiru. Diše mi je za vratom od kako me počela hvatati nesvjestica. Nije pomagao slučaj kako sam u ponovnoj potrazi za oružjem koje ga može dokrajčiti za dobrobit svih. Postojala je mogućnost staromodnog kolca u srce, no uz moju sreću takva smrt je samo privremena i pojaviti će se na mojim vratima nakon par sati.

Kako bi cijela ova situacija postala boljom, nad glavom mi lebdi legenda kojoj sam obećana. Okusim žuč u ustima, no nemam ništa za povratiti. Gdje je nestala djevojka s fotografije? Gdje je nestao njezin ratoborni duh? Prostorija se odjednom drastično smanji, a grašci znoja ponovno pojave. Ustuknem od rastuće mjesečine koja se probija kroz zastore.

Mogu bježati koliko god hoću, Wadjetin bijes će pronaći svakoga. Klonem na koljena isprekidano dišući. Nepozvani krug vatre stvori se oko mene. Tko je pomislio kako je dobra ideja organizirati ceremoniju na dan kada sam u najmanjoj kontroli? Bez uvrede oče, no da li si bio zdravoga uma tada?

Osjećam vrelinu plamena koja prijeti spržiti me. Ne mogu disati. Pluća mi vape za zrakom koji nije postojao. Izgubim li kontrolu sada, zapaliti ću cijeli dvor. Ruka po kosi nježan poput pera, kao da uopće ne postoji. Mozak me uvjeri kako dodir Maxov. Povjerujem u tu laž i vatra utihne. Na trenutak barem. Podignem se na drhtave noge prišavši ogledalu. Blago pulsirajuće svjetlo dopire iz ogrlice oko vrata.

„Dolazim po vas Elizabeth"-u jednome trenutku stajala sam sama, djevojka velikih narančastih očiju i preplašena pogleda, u drugom blijedo lice pored moga. Krvavo grimizne duplje i biserno bijeli očnjaci. Nisam pronašla snage u sebi okrenuti se. Zatvorim oči ugledavši krv. Očevu, Dylanovu, Maxovu. Moju. Ponovno ih otvorim ne mogavši podnijeti prizor. Uzdah mi je pobjegne s usana.