The Lightning Fire

10. Poglavlje

„Zoe"-pozovem ju polagano, kao da se djetetu obraćam. Počnem joj prilaziti korak po korak, no pažnja nije na meni. Na Mjesecu. Da li je to utjecaj nimfi ili samog nebeskog objekta, nisam znala. Znala sam jedno, ako se još više približi bićima postati će njihovom večerom. Zastanem nadohvat ruke.

„Ne prilazi mi Elizabeth"-naglo se okrene uhvativši me za zapešće. Ledena voda mi projuri tijelom. Oči više nisu boje vedrog oceana, tamne kao da se bori sama sa sobom. S olujom. Ne pušta me, naprotiv. Zarije nokte u kožu i krv procuri. Ugrizem unutrašnjost obraza. Nisam se trgnula kao što je sigurno očekivala. Nisam se povukla. Neću joj dopustiti da krene na samoubilačku misiju. Posjeduje tamu u sebi koju želim da podijeli sa mnom.

„Zoe"-namršti se nezadovoljno. Promatra me neprirodnim pogledom ne trepnuvši niti jednom.

„Znam kako se osjećaš i znaj da nisi sama u ovome"-stisak na ruci popusti tek toliko. Prodirem do nje, samo još malo. Potrebna joj je sestra. Crna sjena zaposjedne vid na trenutak. Nestane kako je i došla. Ne mogu se boriti s dvije sile odjednom.

„Ta tama koju osjećaš u sebi, nemoj dopustiti da te obuzme. Obrani se protiv nje"-nakrivi glavu u stranu suho se nasmijavši.

„Ne možeš mi pričati o tami kada se niti sama ne možeš boriti s vlastitom"-oslobodi me i gurne unatrag. Dočekam se na mokri pijesak. Ne dopustim riječima da me povrijede jer nisu istinite.

„Svakoga dana se borim s njom i uvijek pronađem način kako pobjeći iz njezinih kandži"-učinilo mi se da sam na trenutak ugledala staru Zoe, no moralo je biti trik svjetlosti jer ponovno ju zamijeni krinka hladnoće koju je prvoga puta nosila kada smo se upoznale. Gubila sam polako nadu.

„Vidiš sestro, to je razlika između tebe i mene"-zakorači u vodu. Jezero se probudi osjetivši drugu prisutnost. Balončići uznemire površinu vode. Ne čini to Zoe, još nije kasno.

„Ja ne želim pobjeći od svoje tame kao što ti činiš. U toj tami počinjem napokon voljeti samu sebe"-nespretno potrčim prema njoj. Zamahne rukom šaljući val vode prema meni. Pariram s vatrom. Šištanje ispuni inače tihu noć u sredi ni gdje se dva elementa susretnu. Trenutno je jača od mene jer sam potrošila dobar dio energije na munju.

Odguruje me unatrag i gotovo se ponovno poskliznem. Uložim više napora u plamen, no nema to veze. Izgubila sam borbu čim sam spazila jezero. Voda mi se sve brže i brže približava dok me ne odbaci na šljunak. Zrak mi napusti pluća. Par trenutaka pokušavam povratiti izgubljeni dah. Max mi zabrinuto priđe i podigne u sjedeći položaj potapšavši po leđima. Iskašljem vodu. Zašto tako nemarno koristim svoje moći? Zatrebaju mi uvijek u nezgodnom trenutnu kada ih nemam.

„Zoe"-glas mi izađe hrapavo poput brusnog papira.

„Ne čini to"-pokušam ponovno ustati. Max me uhvati za struk. Zašto on ništa ne poduzima?! Zoe će se žrtvovati, a on stoji sa strane poput kipa. Zamijeniti će život za život. U svemu postoji ravnoteža, ali mora postojati drugi način. Njezin život nije vrijedan za očev, nije ničiji. Ne bih čak niti Christianu poželjela ovakvu smrt. Ne, ovo je gore od smrti.

„Oprosti mi sestro, ali moram ovo učiniti"-okrene se prema jezeru gdje dvije nimfe izađu iz vode pridruživši se drugoj na stijeni. Ona u sredini pruži ruku prema njoj. Max me čvršće uhvati oko struka, no nisam dopustila da me zadrži. Grebala sam ga, tukla, natezala za kosu, no nije popuštao stisak. Umjesto toga privuče me još bliže k sebi.

„Elizabeth, nema smisla"-kaže nježno. Okrene me k sebi i položi dlanove na obraz.

„Sestra mi je, Max. Ne mogu joj dopustiti da se ubije"-možda je već bilo kasno za spas, no ne zovem se uzalud Sienna Elizabeth. Klonuti ću tek kad me zadnje snage u tijelu napuste.