LUTKO MOJA

Uvod

Stojim sama na groblju i gledam... Gledam u te bijele ruže koje svaki drugi dan zamjenjujem sa novima i ništa mi nije jasno. Nije mi jasno kako mi se život sveo na žalovanje, tugovanje, često odlaženje na groblje... Jedina radost u svemu tome je moj mali medo, Jason, jedina dobra stvar proizašla iz braka sa Brianom. I naravno moj posao, koji obožavam... Posao odvjetnice me nadopunjuje, ubija nakupljenje frustracije tijekom dvogodišnjeg braka i tugu izazvanu njegovom naglom,neočekivanom smrti.

Brian je bio čovjek koji je volio život, društvo, zabave, alkohol.. O, da... Alkohol je bila njegova prva i najveća ljubav... Često sam govorila svojim curama da bi se radije borila protiv ljubavnice-druge žene, jer znam koje oružje bi mi bilo potrebno, ali nisam mogla pronaći oružje protiv alkohola, kavana... Ne mogu reći da se nije trudio da bude dobar otac, suprug, ali ne cijelim svojim tijelom, dušom...Na svoj način volio je on mene, i baš ta njegova narav je bila ključna u moje zaljubljivanje u njega. Vjerovala sam da će se promjeniti i da ćemo po rođenju Jasona, mi postati središte njegova svijeta, ali bila sam naivna. I dalje je društvo imalo prednost, i dalje je alkohol bio sastavni dio svakog vikenda... a mi... mi smo bili samo odskočna daska... samo prividna slika sretne obitelji.... Ali dani koji smo proveli zajedno, bili su divni, ispunjeni ljubavi i stvarno žalim za tim danima, ali bili su rijetki...

Stojim tu i razmišljam o životu.. za čim ja to žalim?? Za izgubljenom ljubavi, za izgubljenim ocem svoga djeteta, za jednim čovjekom kojemu je alkohol i društvo bio ispred nas?? Za osobom koja je sjela pijana za volan, ubila sebe i osakatila dva mlada života??? Da mi je tu, tako bi vikala, tako bi ga gurala, što mu sve bi mogla izgovoriti... I sa tim mislima se borim svaki dan, a do kada??? Zašto osjećam da sam ja nešto krivo napravila? Zašto sebe smatram odgovornom radi njegove smrti? Pa ja sam dala sve od sebe da ga promijenim, da ga maknem iz tog društva, alkohola... koliko sam ga puta samo izvlačila iz kazni, koliko puta su mu policajci pregledali kroz prste samo radi mene ali nikad, nikad on to nije shvaćao opasno... sve do te noći kada je pijan pokupio na cesti dvije cure koje su stopirale... sletio i ubio sebe, a cure osakatio dokraja života.. Mislim da nikad neću zaboraviti tu noć, zvono na vratima i mojeg najboljeg prijatelja koji govori: „Meg, žao mi je ali dogodila se nesreća.."- to je jedino čega se sjećam od te noći, sve ostalo je u magli. Kao i sama sahrana i događaji koji su prethodili svemu... I sada nakon dva mjeseca vrijeme je da se trgnem, da se oprostim s njime i da Jason i ja krenemo dalje.... Vrijeme je da se maknemo iz ovog grada, ove sredine, ljudi... vrijeme je da prestanem sebe kriviti i dolaziti ovdje na njegov grob i svađati se sa crnom zemljom... Dosta je bilo. 

I odjednom... odlučila sam, prihvatiti ću posao u Londonu, otići u tu privatnu odvjetničku tvrtku i započet ću život tamo.... Jason i ja zaslužujemo šansu za normalan život..

ts�����