LUTKO MOJA

Part 23

Neizvjesnost, prevelika tuga

Ušao u u salu gdje je već bio u tijeku konzilij o stanju pacijenata. Sjeo sam i slušao pozorno.

-Dječakova stanje je kritično. Preporučam da ga stavimo u induciranu komu kako ta visoka temepratura ne bi utjecala na ostale organe i dovela do zastoja –rekao je uvaženi pedijatar.

- S obzirom na djetetove godine, nije li to preveliki rizik?-upitao sam i sve su oči bile uperene u mene.

-Doktore Ducan, ne znam da li znate, ali stanje je više nego opasno. Bakterija napreduje neočekivano brzo, izgubit ćemo ga. –rekao je tužno doktor Sort koji ga je i zaprimio. – Moramo majku uvjeriti da je to jedino logično sada.

- I što onda?- upitao sam. – Kako ćemo dalje? Kako ćemo biti sigurni da ćemo ga moći probuditi?

- Nećemo biti sigurni, ali ne reagira na ništa. Ovo nam je jedina šansa. – osjetio sam da mi je tijelom prošla neka nemoć, strah....

– Ima još nešto.. Nakon što ga stavimo u inducuranu komu i uspijemo mu skinuti temperaturu, moramo pronači antibiotik na koji će mali reagirati. Ima jedan lijek u Švicarskoj, ali košta bogatstvo.-rekao je uvaženi pedijatar.

- Vjerujem da novac ni transport neće biti problem.- rekao sam odlučno – Vani je s gospođom Broken, gospodin Marcus koji je, koliko znam, već financijska sredstva i prijevoz stavio na raspolaganje.

-Poznajete osobno gospođu Broken?- upitao je doktor Sort

-Da, ona je bila moja odvjetnica i bliska prijateljica. Već je izgubila supruga, izgubi li dijete, izgubit će i svoj život.-rekao sam tiho

-Da, to smo shvatili. Zato smo joj i dali infuziju. Sva sreća, pa se zasad djevojka dobro oporavlja. – nadovezao se drugi doktor.

-Djevojka joj nije u rodu. Meg ju je uzela pod svoju zaštitu nakon što ju je otac zlostavljao i nakon toga počinio samoubojstvo. – sobom se čuo zvuk zaprepaštenja.

-Dobro, dosta smo pričali-rekao je ravnatelj. – Da čujem, tko je za da idemo s dječakom u induciranu komu? – Gledao sam doktore kako pogledavaju jedan drugoga, pogledao sam mladu doktoricu koja je prva digla ruku.

-To mu je jedina šansa- rekla je tiho. Za njom su ostali digli ruke. Moja je još uvijek bila spuštena .

-Doktore Ducan, vi se nećete izjasniti?-upitao je ravnatelj

-Ne znam da li mogu biti dovoljno objektivan- rekao sam tiho – Mali mi je prirastao srcu. Ali ako ste svi složni, idemo.

-Tko će sad to reći majci? – upitao je ravnatelj

- Rekao bih Vama- i obratio se uvaženom pedijatru- da to uradite, ali imam osjećaj da će možda doktor Ducan imati najviše utjecaja i da neće odugovlačiti.

Svi su klilmuli,a meni se u grlu stvorila velika kugla. Kako ću izači i reći Meg da joj moramo dijete staviti u komu i da postoji šansa da se nikad više ne probudi.

Kolege su izlazile, dok sam ja ostao sjediti i razmišljati... Prišao mi je ravnatelj.

-Kolega, morate biti hladne glave. Morate brzo ovo odigrati, brzo i mudro. Nemamo vremena- potapšao me po ramenu. – Poslat ću gospođu Broken unutra.

Sjedio sam i čekao... Čuo sam da su se vrata otvorila i unutra su umjesto same Meg ušla pet uplašena lica. Uzdahnuo sam... – Ovo će biti teže nego sam očekivao.

-Meg, možda bi trebali sami pričati- rekao sam tiho

-Čovječe, pa zar ne vidiš da ne može stajati na nogama. Njeni su na putu. Dok oni ne đođu mi se ne mičemo od nje. –rekao je George.