Stvoreni Izopačeni

Hranim se (1)

Junijina kuća bila je najveća, a svakako i jedna od najljepših u susjedstvu. Od bujnog vrta ukrašenog dražesnim biljkama i kipovima od živice pa do širokog i dubokog bazena, sve je upućivalo na bogatstvo Junijine obitelji.

Sama kuća izgledala je kao dvorac iz bajke. Bila je zakrivena visokim stablima koji su je skrivali od ulice i osiguravali joj privatnost, a iz vrta je do nje vodila stazica popločena bijelim kamenjem.

Kuća je također bila bijela, s tri tornja koji su završavali kupolom. Krov je bio blistavo plav, skrivao se u nebu, a veliki prozori su golicali maštu svih koji nisu mogli ni zamisliti kako izgleda unutrašnjost tako dragocjenog doma.

Zbog svih tih razloga, Chelle nije mogla dočekati kad će zakoračiti unutra. Vlasnica, odnosno kći vlasnika, bila je Chellina najbolja prijateljica te je bilo samo pitanje vremena kad će ju pozvati na spavanje. I to je bilo sad.

"Imaš stvarno lijepu kuću," promrmljala je sa strahopoštovanjem Chelle dok je stajala na pragu s velikom torbom.
"Ah, znam. Volim svaki trenutak ovdje. Moj otac je platio najbolje arhitekte i graditelje kako bi bila što kvalitetnija. S tim novcem smo mogli kupiti cijelu četu robova, ali učinili su dobar posao, ne?" razbrbljala se Junia dok je jedan od sluga otvarao vrata zlatnim ključem.

Chelle je preokrenula očima zbog Junijinog hvalisanja. Bila je ona bubreg u loju i nije imala nikakav problem obavještavati sve o tome.

Chelle je ponekad osjećala grižnju savjest što se uporno družila s njom. Nikad nije o djevojčici imala osobito visoko mišljenje, posebice zbog njezine uobraženosti, ali obožavala je raskoš i luksuz koji je uz nju uživala. Biti lažna prijateljica možda nije bilo moralno, ali Chelle je vjerovala kako je bolje biti lažna prijateljica u dvorcu nego prava u straćari.

"Hoćemo li imati svoju sobu?" upitala je Chelle dok je nosnicama upijala sve bujne mirise koji su se širili iz kuće. Ruže, čokolada i kolači. Sve jedan finiji od drugog.

"Imat ćemo svoj kat," nasmijala se ponosno Junia. "Roditelji su na službenom putu ili takvo što pa zapravo imamo cijelu kuću za sebe, ali bit će bolje da ne kopamo po njihovim odajama. Oni ne vole njuškanje previše, ali ako nešto uništiš kupit ćemo novo pa se nemoj brinuti."

Iz predvorja se protezalo stubište. Dva zavojita dijela stepenica prekrivenih crvenim tepihom uzdizali su se prema gornjem katu. S desne strane osjećao se miris hrane pa je Chelle zaključila da je tamo kuhinja, a s lijeve se čulo glasno mumljanje, kao da tisuću ljudi priča u isto vrijeme pokušavajući doći do riječi.

Taj zvuk nije trebao biti ovdje pa se Chelle uhvatila kako ga prati. Skoro je došla do vrata, ali Junia joj je prepriječila put. "Što radiš sad? Tamo dolje je samo podrum, nema se tamo što vidjeti. Jedna od sluškinja valjda radi nepotrebnu buku. Sad ću ja to srediti."

Junia je odškrinula vrata i izderala se par neljubaznih riječi. Mumljanje je utihnulo.

"Večera će biti poslije. Sad, da ti pokažem tvoju sobu, ha? Boris će ti ponijeti torbu," Junia nije ni završila rečenicu, a postariji muškarac se pojavio s njezine desne strane.

Činio se savršeno uslužan, ali potpuno tih. Odjenut u crno odijelo, zračio je elegancijom. Lice mu je bilo bezizražajno i uobičajeno, neupečatljivo, bez ikakvih posebnih karakteristika. Imao je lice kakvo se lako zaboravi, koje se bez problema izgubi u masi drugih.

Koža mu je bila blijeda s gomilom bora, ali bez ijednog prištića. Nije imao kosu, što nije bilo toliko čudno uzmemo li u obzir njegovu starost. Chelle se čudila što uopće još radi jer je izgledao kao da bi joj mogao biti djed.

Međutim, postajao je jedan detalj koji nije mogla ignorirati. Sluga nije imao ni obrve ni trepavice, kao da mu je neko iščupao svaku dlaku na tijelu.