Stvoreni Izopačeni

Živjeti zauvijek (1)

Zatvorio se. Konačno se zatvorio.

Erika je zadovoljno kliznula s vrha pretrpanog kofera kojeg je samo slabašni zatvarač sprječavao da se raspukne.

Koliko god se trudila, nije se mogla odreći ni jedne stvari bez obzira na to što se većina činila nepotrebnima. Naposljetku, ovo je bio njezin prvi višednevni školski izlet, što je bio vrlo važan događaj u životu svakog djeteta.

Bila je uvjerena da bi radije mučila ruke i noge navlačeći velik teret nego razbijala glavu razmišljajući o scenarijima u kojima bi joj od životne važnosti bilo ono što je ostavila kod kuće.

"Brzo, brzo!" vikala je njezina majka. Čim je žena uletjela u njezinu sobu, bilo je jasno da je u potpunom rasulu. Imala je zgužvanu haljinu i još zgužvaniju kosu. Šminka joj je bila nedovršena: puder neujednačen, maskara puna grudica, a samo gornja usna pod ružem.

"Erika, zašto si još tu? Bus kreće za deset minuta, a ti još ni u auto nisi ušla. Požuri!"

Erika se potiho zahihotala zbog njezine uspaničenosti. Prije svakog putovanja ponavljala je njoj već previše poznatu scenu, a uključivala je jurnjavu i dreku kakvima bi i trogodišnje dijete pozavidjelo.

Bilo je ironično kako je uvijek ubrzavala sve oko sebe kad je sama bila najsporija i obično glavni krivac za njihovo učestalo kašnjenje.

Kiša je vani pljuštala poput suza neutješnog djeteta. Djevojčica se osjećala baš kao to dijete dok je razmišljala na koje će joj sve načine ovakvo vrijeme pokvariti izlet.

"Vrijeme vam je baš idealno," sarkastično je promrmljala majka.
Erika je skrenula pogled s prozora niz kojeg su se kapljice utrkivale kako bi se susrela s razmazanom šminkom svoje majke. "Bez brige. Sigurna sam da Nadina ima u rukavu kakav antikišni ples koji će otjerati nevrijeme."

Kad su se njihov auto konačno zaustavio pred školom, dvorište je bilo prazno. Prazno, to jest, ako se izuzme neobična djevojčica s prevelikim kišobranom i prešarenim lančićima.

Nadina je oduvijek bila ekscentrična. Ne samo načinom odijevanja, koji se većinom sastojao od mračnih dugih haljina i kričavog raznobojnog nakita, već i načinom razmišljanja.

Dok su sve druge djevojčice željele biti glumice i pjevačice, Nadinin san bio je postati vještica - vračara, prizivačica demona, medij za duhove.

Snažno je vjerovala u sva natprirodna bića i bila vrlo odlučna u tome da se s njima sprijatelji. Bila je uvjerena da posjeduje dar za povezivanje s drugim svijetom i, koliko god Erika mislila da su to gluposti, oko nje se osjećala mistična energija.

Nadina nije primijetila Eriku čak ni kad je djevojčica stala točno ispred nje. Razlog tome je taj što je držala oči zatvorene dok god je mogla.
"Treće oko otvara se kad se dva zatvore," govorila je.

"Oh, konačno si stigla!" uzviknula je kad ju je Erika potapšala po ramenu. "Stavi ovo! Štiti od ala!"
Eriki se oko vrata našao lančić s crveno obojenim drvenim talismanom. "Ala?"
"Demona krivog za ovakvo šugavo vrijeme," objasnila je. "Bez brige, divno ćemo se zabaviti."

Kad su se dvije prijateljice smjestile u vozilo, autobus je konačno mogao krenuti. Učenici su se ubrzo raspričali i uzbuđenje se moglo osjetiti u zraku.

Erika se smijala s ostalom djecom kad ju je Nadina dramatično uhvatila za ruku. "Moram ti nešto reći. Imam tajnu."

Eriku je ovo pomalo začudilo. Nadina je bila vrlo misteriozna i svoje tajne, kojih je sigurno bilo mnogo, nije ni s kim dijelila. Djevojčica se osjetila počašćenom.