Stvoreni Izopačeni

Nakaze (2)

Gospodin Bellerose nije izgledao kao gospodin. Izgledao je kao zapuštena verzija Djeda Mraza.

Polovina njegovog lica bila je sakrivena dugom žućkastobijelom bradom zapetljanom poput špageta, a činilo se kao da se u njoj mogu naći tragovi baš njih.

Oči ispod čupavih obrva zračile su posebnom energijom koja je ljude u isto vrijeme privlačila i obeshrabrivala. Odijelo kojim je pokušao sakriti pivski trbuh bilo je crveno, a na rukavima obrubljeno zlatnim nitima.

Starac je promatrao Alvina, a ovaj je osjećao kao da zna sve o njemu, svaku manu koja ga sputava, svaku pogrešku koja mu se ikad potkrala, svaku nezgodu koju je prouzročio i svaki grijeh koji je svjesno ili nesvjesno počinio.

"I ti bi se pridružio našem cirkusu, momak?" upitao ga je s prizvukom osuđivanja u glasu. Muškarac je u Alvinu budio osjećaje gnušanja i strahopoštovanja. Bellerose je ovdje bio kralj. Svi su ga cijenili, a imao je čak i improvizirano prijestolje napravljeno od fotelje pozlaćene sprejom.

"Da, gospodine. Vidite, ja sam vježbao jako dugo da dosegnem razinu vještine dostojne vašem cirkusu i mislim da sam sp-" započeo je Alvin.
"Šuti, momak. Ne zanima me sve to. Moram te pitati nešto prvo," prekinuo ga je mrki starac. "Što ti misliš da je najvažnije ostvariti da postaneš dio ovog cirkusa?"

Alvinove misli skakale su kao tigrovi kroz vatreni obruč. Uvijek je mislio da je najvažniji trud, moć predstave, mogućnost zabavljanja i intrigiranja publike. Međutim, vlasnik cirkusa nije želio ni čuti o njegovim vještinama te to nije mogao biti ispravan odgovor.

Počeo se prisjećati razgovora koji je prethodnog dana vodio s Irian. Važnost želja, želja koje osjećamo. Želja koju je nemoguće opisati riječima.

"Želja. Najvažnija je iskrena želja i ljubav jer kad publika vidi da je izvođaču doista stalo do predstave i cirkusa, poželjet će se vratiti. Danas se većina poslova obavlja polovinom srca, a samo nešto što se radi cijelim srcem može ispuniti srca drugih."

Gospodin Bellerose je ostao zatečen, a zatim se počeo smijati. Uskoro je urlao od smijeha udarajući velikim stopalima o pod, a Alvinu su se obrazi zažarili. "Oh, momak, oh. Tako si čist, tako čist i naivan! To nam treba! To, oh, to! Ulaziš u probni rok! Prvi zadatak si prošao!"

Alvinu se osmijeh razvukao licem. Irian mu je pokazala palac prema gore i usnama oblikovala riječi 'Sviđaš mu se.' Jednu prečku se popeo više. Bio je malo bliže ostvarivanju svog sna.

"Bombončiću, upoznaj ga s drugima, može? Usput, baci oko na Carlina. Nisam ga vidio cijelo jutro, možda je ponovo zaglavio u pukotini."

Irian je klimnula. "Naravno, vlasniče."
Pokazala je Alvinu znak da ju prati i izašli su iz raskošne prikolice vlasnika cirkusa. Čim mu je noga kročila na otvoreno, mladić je počeo skakati i urlikati od sreće.

"Upao sam! To! Uspjeh!" vikao je uzbuđeno iz petnih žila.
"Nemoj se prerano veseliti. Ovo je tek početak," istaknula je Irian, a mladiću je oduševljenje odmah splasnulo. Ona se utješno nasmiješila, pokušavajući ispraviti ono što je pokvarila. "Ali bravo, čestitam. Dobro obavljeno."

Alvin ju je pažljivo promotrio sretan što više nije noć. Tek na svjetlu njezina je ljepota dolazila do izražaja.

Duga tamnosmeđa kosa bila joj je skupljena u visoki rep i privezana tamnozelenom vrpcom čiji su dugi krajevi padali ispod njezinih ramena poput pramenova. Nosila je istu zelenu haljinu kao i prošlu noć, a mladić je sad mogao na njoj uočiti sitne šljokice koje su se ljeskale na suncu.

Ono što ga je najviše iznenadilo bile su očne duplje na njezinom preplanulom licu. Sad su bile ispunjene zelenkastim umjetnim očima koje su izgledale lijepo, ali zamrznuto, nepokretno. Prazno.