Stvoreni Izopačeni

Nakaze (1)

Alvin nije mogao vjerovati da je konačno ovdje. Ovo je mjesto bilo objekt svih njegovih sanjarenja sve od tog predivnog dana kad je prvi put u njega zašao kao sitni šestogodišnjak.

Cirkus.

Čak i po noći zračio je veličanstvenošću. Glavni, ogroman šator ukrašen uzorkom naizmjeničnih crvenih i bijelih pruga ponosno je stajao usred polja, a okruživalo ga je nekoliko manjih u kojima su se odvijale sporedne atrakcije. Uokolo su bili još i brojni štandovi sa slatkišima i igračkama, kavezi životinja i prikolice izvođača.

Alvin je uložio mnogo rada kako bi im se jednom mogao pridružiti. Sad, nakon godina i godina vježbe, osjećao se spremnim da doista pokuša. Bio je on mali akrobat s velikim snovima, ali vjerovao je da se na trapezu može zanjihati dovoljno snažno da ih dosegne.

Bilo je tako kasno da je Alvin bio uvjeren da su svi već u svojim posteljama, no tada je ugledao jednu spodobu u daljini. Odlučio je zato okušati svoju sreću već danas i pažljivo prišao strancu.

"Hej, ti tamo! Znaš li možda što trebam učiniti da se pridružim cirkusu?"

Sad je bio dovoljno blizu da može razaznati obličje osobe ispred sebe. Pretpostavio je da je djevojka jer je imala dugu zelenkastu haljinu i još dužu tamnu kosu koja se stapala s crnilom. Djevojka je neko vrijeme samo stajala bez reakcije, što je navelo Alvina da pomisli kako ga nije primijetila, ali onda se iznenada okrenula te su se našli licem u lice.

Njezino lice ga je toliko iznenadilo da je ispustio slabašan jauk. Umjesto očima, njezine prazne duplje bile su ispunjene tamom mračnijom od noći.

"Um, žao mi je, ovaj ... Nisam znao da..." počeo je petljati Alvin posramljen zbog svoje uplašene reakcije. Djevojka se nasmiješila.

"Navikla sam na takve reakcije. One mi posao znače," rekla je. Glas joj je bio tih i ugodan te je Alvin pomislio kako bi mogla ispričati čudesne priče koje bi uspavale i najhiperaktivniju djecu.

"Ja sam Alvin. Ako bude sreće, pridružit ću se tvom cirkusu. Kako se ti zoveš?" upitao je i pružio joj ruku. Umjesto rukovanja, djevojka je ispružila oba dlana prema naprijed i položila ih na Alvinovo lice.

Klizila je dugim prstima po njegovoj koži gledajući ga bez očiju. Za mladića ovo je bilo vrlo neobično iskustvo, ali zato je znao da ga nikad neće zaboraviti. Njezina koža bila je mekana i topla, a pokreti tako nježni da se Alvin osjećao kao da je u transu.

"Irian," prošaptala je kad su joj jabučice prešle preko njegovih njegove brade i time završile obilazak po njegovoj glavi. "Pa reci mi, Alvine, zašto se želiš pridružiti cirkusu?"

Alvin je ostao zatečen tim jednostavnim pitanjem. Nikad ga sam sebi nije postavio jer mu se vlastita želja činila kao nešto prirodno, nije se dobro sjećao vremena kad joj nije težio. Zato je narednih trenutaka ostao tih kao da mu jezik nedostaje.

Irian se počela smijuljiti. "Uvijek je tako kod želja, nije li? Teško je objasniti njihov uzrok. To je zato što o željama ne razmišljamo, njih osjećamo."

Alvin je klimnuo. Nije se mogao s njom više složiti.

"Koja je tvoja želja?" upitao ju je Alvin. Više mu nije samo pridruživanje cirkusu bilo na pameti, sad je želio bolje upoznati neobičnu bezoku djevojku.

Slabašno je odmahnula glavom. "To ti ne mogu reći."
Alvin je klimnuo s razumijevanjem. Nije znao što mu je bilo u glavi kad je potpunu strankinju kojoj je ime saznao prije tri minute upitao tako intimno pitanje.

U zrak se ponovo uvukla tišina i na tren su se mogli čuti samo slabašni udisaji i još slabašniji otkucaji srca.
"A što se tiče cirkusa, što si planirao raditi?" razbila je tišinu Irian.

"Raditi? Da, naravno! Ja sam akrobat," rekao je ponosno Alan.
"Oh, zgodno. Voljela bih to vidjeti," nasmijala se Irian rukom mašući ispred svojih očnih duplji.

Alan se divio njezinom optimizmu. Nije mogao ni zamisliti kako je to biti zarobljen u vječnom mraku, naročito ako živiš u cirkusu gdje najluđe fantazije vizualnih slika postaju stvarnost.

"Pođi sa mnom. Ujutro ću obavijestiti vlasnika o tvojoj prisutnosti. Prvo ćeš gledati jednu od naših predstava, a nakon što nam pokažeš što znaš, možda te i prihvatimo."

Mladić je pratio djevojku koja se spretno kretala između štandova i kaveza kako bi se na kraju zaustavila ispred pet prikolica poslaganih u krugu. "Dobrodošao na odjel nakaza!"

Irian je otvorila vrata najbliže prikolice i dala Alvinu znak da uđe. Upalila je svjetlo, a soba je osvanula u tisuću boja. Prikolica je bila skučena, ali udobna.

Mala kuhinja opremljena sa štednjakom, hladnjakom i drvenim ormarićima bila je u desnom kutu, dok je u lijevom bio bijeli stol okružen kričavonarančastim stolcima. U stražnjem dijelu nalazila se spavaća soba odijeljena od ostatka resastim zavjesama iza kojih se nadzirao krevet prekriven zelenim poplunom.

"Imaš lijepu kuću," rekao je zadivljeno.
"Ah, znam. Sama sam ju uredila. Boje se divno slažu, ne misliš li?"
"Da, na prvi pogled čini se kad da su nabacane, ali zapravo se upotpunj-" zaustavio se psihički se šamarajući što je sa slijepom djevojkom započeo razgovor o bojama.

Irian se zahihotala. "Raskomoti se. Osjećaj se baš kao kod kuće."
Okrenula se prema vratima spremna otići, ali Alvin ju je zaustavio. "Hej, zar ti nećeš spavati?"

Irian je odmahnula glavom. "Ne sviđa mi se spavanje. Bojim se svojih snova jer mi pokazuju ono što nemam."
S tim riječima okrenula se na peti i nestala u tami.

Alvin se uvukao u njezin krevet jer su mu se kapci počeli sklapati sami od sebe. Čupavi pokrivač ga je zagrlio i podario mu osjećaj sigurnosti. Bio je ponovo kao mala beba u majčinom zagrljaju spremna da započne život. Ili, u njegovom slučaju, život potpuno nov i čudesan.

Nije još ni zaspao kako treba, kad mu je snažan pritisak na prsima poremetio san i blaženi osjećaj sigurnosti. Otvorio je oči i susreo se ne s jednim, već dva para sjajnih očiju.

Dvoje male djece sjedilo je na njemu priljubljenih bokova, a noge je svako prebacilo preko jednog njegovog ramena. Bili su iste visine i proporcija, ali jedno je bilo obučeno u šarenu, a drugo u crno-bijelu odjeću. Alvin se izbezumio. Otvorio je usta iza kojih se skrivao vrisak, ali ručica jednog djeteta ga je spriječila da ga oslobodi.

"Ti ne pričaš. Ti slušaš," rekli su u jedan glas, a Alvin nije mogao ništa drugo nego postupiti prema njihovim pravilima.

"Ti nisi isti kao mi. Ne želiš biti. Ne moraš biti. To je u redu," rekli su. "Ono što nije u redu je ono što će te zadesiti ako ostaneš. Loše, loše stvari. Mi smo to prihvatili, tebe će prisiliti. Ako odeš, neće te snaći loše stvari. Loše, loše stvari."

Svaku riječ su rekli istovremeno, ali činilo se kao da ju izgovara tisuću glasova, a ne dva. Njihove rečenice su mu odjekivale u ušima, a sve što je Alvin u tom trenu želio bilo je da djeca nestanu.

Uskoro mu se želja ostvarila. Djeca su iznenada su utihnula te su samo nastavila buljiti u njega prodornim očima. Zatim su poskočili kao ptice spremne za leti i nestali kroz prozor koji se nalazio iza Alvinovog privremenog ležaja.

Alvin je poletio prema prozoru brzo koliko su ga noge nosile, ali zakasnio je.

Vani više nije bilo ničega osim tame.