Stvoreni Izopačeni

Knjiga (1)

Emil je svakih par trenutaka bacao željne poglede prema stolu ispunjenom šarenim kutijama.

"Što misliš, što si dobio?" uzbuđeno mu je na uho šapnula Ela primijetivši gdje mu oči srljaju.

Dječak se nasmiješio. Njegova sestrica uvijek je bila posebno znatiželjna čim su darovi bili u pitanju, bez obzira na to jesu li namijenjeni njoj ili ne.

Sagnuo se tako da su mu oči bile u ravnini s njezinima te se osvrnuo nekoliko puta oko sebe, kao da provjerava sluša li ih netko.

"Ne znam smijem li ti ovo reći..." započeo je, a malene oči su se zacaklile.
"Što to?!" ciknula je Ela plješćući bucmastim ručicama. "Neću reći nikome, obećavam. Čuvat ću tajnu, čuvat ću je! Reci mi, reci mi, reci mi!"

"U redu, u redu," nasmiješio se. "Naša obitelj ima tajnu. Veliku tajnu."
Eline oči su postajale sve veće i veće.
"U našoj obitelji, kad dijete napuni sedam godina..." nastavio je.

"Ti! Ti imaš, um... ovoliko!" viknula je trogodišnjakinja podižući u zrak sedam prstiju.

"Da, tako je," ponosno se nasmijao i potapšao ju po glavici. "Kad dijete napuni sedam godina, dobiva moći."
Djevojčica je prekrila usta rukama.
"I zato ću za ovaj rođendan dobiti stvari koje će mi pomoći da ovladam svojim moćima!"

"Što to? Što to?" djevojčica je uskliknula nestrpljivo cupkajući na mjestu.

"Ovaj, čarobne predmete, naravno. Čaroban štapić, čaroban plašt, čaroban šešir, kotao za čarobne napitke..." nastavio je Emil s pretvaranjem nabrajajući sve što je imalo pridjev 'čaroban' uz sebe.

"...knjiga čarolija!" viknula je razdragano Ela i zavrtjela se oko svoje osi.

"I knjigu čarolija," složio se Emil. "Kad počnem bacati čarolije i čini, oduševit ćeš se. Samo čekaj i vidjet ćeš. Munje će mi sijevati iz prstiju, moći ću umom upravljati stvarima i..."

"Jedinu moć koju ti imaš je nevidljivost, Emilu-Debilu," čuo je bolno poznati glas iza sebe.

Njegov razmaženi bratić Nenad stajao je iza njega sa samodopadnim osmijehom kojeg nikad nije skidao s lica.

Emil je oduvijek smatrao da mu prikladnije ime nisu mogli nadjenuti - uvijek se nenadano pojavio na svakom obiteljskom okupljanju da mu pokvari lijepe trenutke.

Ako su prijatelji obitelj koju sami biramo, pojedini obiteljski članovi su neprijatelji koji su nam nametnuti.

"Ne čudi me što ti tvoji 'roditelji' to nisu rekli. Kako ti nemaš moći, shvatio bi po tome da si posvojen, Nenade-Smrade," obrecnuo se na njega Emil.

"Da bar! Tada ne bih imao nikakve veze s tobom," izbeljio mu se drugi dječak, čvrsnuo ga po uredno počešljanoj glavi i otrčao prije nego što je Emil uspio smisliti novu uvredljivu doskočicu.

"Emile, što znači podvojen?" upitala je Ela zbunjenih očiju. Nenad joj se nikad nije sviđao te nije bila nimalo tužna kad je čula koju ružnu stvar o njemu.

Dječak je protrljao bolno mjesto na glava, razbarušivši dlake koje je njegova majka tako pažljivo slagala ujutro. "Posvojen, Ela. Ne podvojen. Biti posvojen znači živjeti s ljudima koji ti nisu pravi roditelji, ali se brinu za tebe. To znači da su te pravi roditelji ostavili, da te nisu htjeli."

"Je li Nenad stvarno pod-posvojen?" pitala je, još uvijek zbunjena.
"Nismo mi te sreće," odgovorio je razjareno. Kad je vidio zabrinuto lice sestrice, požalio je što ju je uvukao u prepirku. "Nemoj se ti brinuti o tome. Dođi, idemo jesti tortu."