Stvoreni Izopačeni

Prijatelji protiv smrti

Ona je ponovo spavala. Oni nisu.

Od četvero najboljih prijatelja, troje ih nikad nije spavalo. Najviše su voljeli ta vremena tišine jer su mogli raspravljati o stvarima koje ona nije smjela čuti.

Te tri osobe sjedile su u krugu na tepihu. Lica su im bila zaklonjena tamom, no svi su znali da su namještena u zabrinute grimase. To je bila emocija koju su već duže vrijeme dijelili zbog problema kojeg nisu mogli riješiti.

"Pa, hvala vam svima što ste se okupili ovdje," započela je djevojka u dugoj, napadno ružičastoj haljini. "Kao što možete i sami prosuditi, naš problem je u zadnje vrijeme dosegao nezamislive razmjere te strahujem da se kraj bliži..."

Mladić u svjetlucavom plavom odijelu i još svjetlucavije žute kose na ovo se posprdno nasmijao. "Princezo, valjda shvaćaš da je to njezin, a ne naš problem. I daj prestani pričati tim dosadnim, formalnim načinom. Osjećam se kao na samrti dok te slušam."

Djevojka se uvrijedila, a oči su joj se prijeteći suzile. "Najdraži brate, sve što je njezino i naše je. Mi ne postojimo bez nje. Također, s takvim ležernim stavom koji je potpuno neprimjeren našoj situaciji vjerojatno ćeš se uskoro i naći na samrtničkoj postelji."

"Znaš valjda da se to moralo dogoditi prije ili kasnije," puhnuo je princ. "Svi moraju jednom umrijeti, pa tako i mi, koji i tako nismo više od prebujne mašte."

Djevojka je protrnula i skrenula pogled prema prozoru. Njezina tuga više se nije mogla prekriti ozbiljnošću. Nije šmrcnula, nije zaplakala - tek su joj se rubovi očiju ocrtali crvenilom. Zadržavala je u njima suze kao i burne osjećaje u srcu.

Treći član malog društva, plišani medvjedić, od početka okupljanja je sjedio nepomično bezizražajnog izraza lica. Netko bi ga zamijenio za običnu igračku, samo da nije bio viši od dva metra. Iako se doimao ravnodušnim, boljela ga je princezina patnja. Ta bol stvarala je u njemu snažnu želju da uništi krivca, čak i ako će pritom uništiti i sebe.

"Svi moramo umrijeti i to je točno," oglasila se ponovo princeza. "Međutim, ostali to obično učine nakon što ih vlasnici napuste, a ne kada..."

"Kada ih povedu u smrt sa sobom?" nadovezao se mladić.

"Ti si bezosjećajan," samo je prošaptala. "Hladnokrvan, hladan poput leda. Nije ti nimalo stalo ni do čega. Sve je beznačajno u tvojim očima, nije li? Je li lakše tako? Nije ti stalo do života, ni do nas ni do nje."

"Nije da mi nije stalo," rekao je. "Ne mislim da se trebam uzrujavati zbog nečega što ne mogu promijeniti, to je sve. Ni ti ne bi trebala. Tvoj mozak već i tako ima previše sitnica za brigu."

Ona se očajno zahihotala. "Ona te doista loše zamislila. Tako pogrešno. Ti bi trebao biti njezin izmišljeni ljubavnik, dečko kojemu se može povjeriti i koji će ju voljeti bezuvjetno, ali ti..."

Glas joj je prepukao. Progutala je slinu i pokušala nastaviti. "Mi smo svi propali slučajevi. Stvoreni smo isključivo u svrhu poboljšanja njezinog emocionalnog stanja, a ni toliko ne možemo učiniti. Mi smo... Izgubili smo."

Medo je tužno klimnuo glavom, nijemo se slažući s njom. Princ je živahno zapljeskao.

"Izgubili smo - konačno si rekla nešto pametno," nasmijao se. "Ako znaš da si izgubila, zašto nas nagovaraš da tvrdoglavo pokušamo prijeći preko granice?"

Djevojka je odmahnula glavom. "Ti to nikad nećeš razumjeti. Ne znaš kako je to imati najbolju prijateljicu na granici... Granici ludila, granici smrti."

Ona se probudila. Oni su utihnuli.

"Dobro jutro," nasmiješila se princeza s najboljim lažnim osmijehom kojeg je mogla uobličiti. Djevojka ispred nje nije ni pokušala glumiti sreću. To je davno prerasla.