Stvoreni Izopačeni

Nakaze (6)

Alvin je čuo škljocaj i soba je iz bijele utonula u crnu. Čuo je Irianine korake u mraku kako mu se približavaju, a zastali su tek kad se nalazila nekoliko koraka od njega.

"I-Irian," prošaptao je. Nije imao snage okrenuti se. "Zašto?"

"Ne ... ne znam," nasmijala se Irian očajno nakon duge stanke. "Ne znam točno. Komplicirano je. Ne znam što sam točno mislila tada, no neke stvari ne mogu se vratiti na staro."

Alvin je pomislio kako se većina stvari ne može vratiti na staro. Čak i ako se vratiš na početak i odabereš drugi put, na prvom će zauvijek ostati tvoji koraci.

"Zar nisi mogla ... Zar nije postojao drugi način?" upitao je.
Zajecala je tiho. "Vjerojatno jest. Si-sigurno je, zapravo. No, ja nisam bila dovoljno strpljiva."

Nakon tih riječi, progutala ih je tišina. Irian je napravila još par koraka i stala točno iza njega. "Možda bih ti mogla bar pokušati objasniti. Sjećaš li se onoga što sam ti rekla? Da želje ne možemo objasniti riječima, da njih osjećamo?"

Iznenada se sagnula i obgrlila ga rukama s leđa. Mladiću se koža naježila zbog njezine blizine. Njezino tiho disanje i topli dah bili su dovoljni sami po sebi da ga izbezume, ali Alvina je pogodilo nešto potpuno drugačije.

Njezino tijelo se treslo. To podrhtavanje bilo je slabašno, jedva primjetno, ali on ga je mogao osjetiti kao tisuću burnih valova.

"'Koja je tvoja želja?' Pitao si me to, nisi li?" prošaptala je. On je klimnuo.

"Tada ti nisam mogla odgovoriti jer nisi znao sve što znaš sad, ali sada, pa..." rekla je i prislonila svoje čelo na njegov potiljak. "Sad ti mogu reći."

Alvinu je srce brže zakucalo. Prestao se micati i postao dio tame koja ga je okruživala, stopio se s djevojkom koja ga je grlila.

"Kad sam tek došla ovdje, mislila sam da će cirkus biti novi list za mene. Novo poglavlje čak, možda cijela knjiga. No, to - to nije bilo tako. Žongleri nikad nisu bili jako popularni, a ni cirkus sam po sebi u to vrijeme nije bio. Tada mi je jedina želja biti uspjeh."

"Sve što sam pokušala nije bilo dovoljno i nisam uspjela zadiviti publiku. Cirkus se počeo raspadati, kao i ... cijeli svijet oko mene. I u toj tami, Bellerose dobio novu ideju, ideju koja mi je postala nova nada. I ne samo meni - bila je to nada za spašavanje cirkusa."

Iz njezinog glasa i riječi, Alvin je shvatio količinu očaja koji se u njoj tada gomilao. Bila je zarobljena u tami, u mračnom tunelu bez točke svjetla, bez kraja. Dovela se to tog stadija gdje je bila spremna prihvatiti bilo što.

Pokušao je zamisliti da se to njemu dogodilo. Što bi osjećao da nitko nije zapljeskao poslije njegove točke? Što bi učinio da svi s osudom gledaju na njegov trud i rad? Svakog dana, svakog dana, svakog dana?

I sama pomisao na to boljela je, stvarnost nije mogao ni početi shvaćati.

Zajecala je ponovo, a tijelo joj se počelo snažnije tresti. "Bellerose je imao plan, obećao nam je uspjeh. Znao je da najpopularniji izvođači nikad neće pristati na takvo što, zato njima nije ni ponudio. Uvijek najslabiji nastradaju, nije li tako?"

Snažnije se privila uz njega. Tražila je utjehu za nesreću za koju joj ona nikad nije bila pružena, o kojoj nikad nije razgovarala.

"Mislila sam da mi vid neće nedostajati, da ću sve divne slike zamijeniti slavom i bogatstvom. Mislila sam da su mi oči bezvrijedne ako ne znam gdje idem, da će biti bolje izgubiti ih i imati nekoga tko će me voditi za ruku kroz noć."

"U svakom slučaju, da se vratim na želje. Nakon ... toga ... željela sam nešto vrlo jednostavno - vidjeti zalazak sunca. Vidjeti žarke boje koje se pretapaju i miješaju, mijenjaju i plešu do zadnjeg daha."