Stvoreni Izopačeni

Knjiga (4)

Emil nije mogao pomaknuti nogu.

Nije ju mogao podignuti, osloniti se na nju, pa čak ju ni počešati. Osim te iritacije, osjećao je nešto što nije mogao smjestiti ni u koje područje emocija koje je poznavao i iskusio prije.

Možda je to bila bol, možda neugoda ili pak svrbež njegove kože sakrivene gipsom. Možda je to bilo čak nešto dublje, duboko ispod kože i mesa, nešto nefizičko sakriveno u najdubljim šupljinama njegova uma.

Kakav god taj osjećaj bio, nije ga se mogao otarasiti. Privezao se uz njega poput kakvog nametnika i krao mu energiju. Kopkao ga je, mučio, stvarao u njemu šupljinu koju nije mogao ispuniti.

No, nije to bila jedina šupljina čiji je Emil bio vlasnik. Sve se ostvarilo. Njegova kost uhvaćena u zbrku krupnog biciklista i savinutog bicikla savila je i nju, toliko jako da je pukla. U tom trenu boli nije bilo, samo šok i strah ispunili su njegovo tijelo. Tupo je zurio u zaprepašteno lice svoje majke koje se nadvilo nad njega.

Vozila ga je ravno u bolnicu pritom živčano ponavljajući iznova i iznova "Nevjerojatno! Kolika je vjerojatnost da se to dogodi?"

Emilu nije majka morala odati koliko se njegova situacija činila nemogućom. Takva slučajnost mogla je postojati samo u filmovima ili knjigama. U njoj je i postojala.

Knjiga je znala sve. Nije predviđala, nije naslućivala, nije nagađala. Njezine stranice nisu oslikavale obrise budućnosti običnom olovkom, tako slabašno da se mogu obrisati ili preoblikovati. Na njima su se nalazili crteži sudbine prebojani tintom - vječni i nepromjenjivi.

Emil je to shvatio i to ga je naljutilo. Osjećao se nemoćnim i nevažnim. Možda život ipak nije splet krivudavih ulica koje se spajaju i razilaze kako bi nas odvukle što dalje od početne točke. Možda ga čeka samo duga jednosmjerna ulica koja završava na početku groblja.

Odbijao je povjerovati, ali mozak ga u tome nije podupirao. Nije želio vjerovati da je njegov život unaprijed zapečaćen. Nije želio to znati.

Ljutio se na knjigu. Svoj bijes usmjerio je prema neživom objektu koji se činio jezivo punim života. Jer, čemu poznavati tajnu onoga što će tek doći ako znaš da nemaš nikakav utjecaj na to? 

Ljutio se i na sudbinu. Ispostavilo se da je biciklist bio tek natučen, a dječak koji nije ništa skrivio ozlijeđen tisuću puta ozbiljnije. Emil je ustvrdio koliko je svijet pun nepravde i kako se nesreća voli okomiti na nevine prolaznike. Metak često završi u vlasniku krčme umjesto u lopovu.

Ljutnja je u njemu gorila, žarila i palila. Uništavala je sve oko sebe, a zatim... Zatim je nestala. Ugušila se naglo kako je i buknula.

Kad se iz bolnice vratio kući i legao u krevet, ljutnju je zamijenio misteriozni osjećaj koji ga je pratio ostatak dana. Taj nepoznati osjećaj koji ga je proždirao ponovo se pojačao. No, ovaj put se pojačao dovoljno da ga je Emil konačno uspio identificirati.

Bio je to osjećaj gorkog poraza. Osjećaj bezizlaznosti, osjećaj izgubljenosti. I, ono najgore, sve je bilo okrunjeno osjećajem odustajanja.

Stisnuo je zube kako bi zaustavio jecaj. I ovaj osjećaj bio je zapisan u njegovu sudbinu, zapisan u knjigu. Ako je tako, mrzio je svoju sudbinu. Mrzio je taj osjećaj, mrzio je beznadežnost, mrzio je knjigu koja mu nije mogla pomoći. Mrzio je...

"Brate~! Želiš li kolačiće?" čuo je glas koji je rasplinuo njegovu mržnju u komadiće toliko sitne da su se sakrili iza molekula u zraku.

Ela je s malom pregačom izgledala kao prava mala domaćica. Kosa joj je bila puna mašnica, ruke pune kolača, a oči pune zabrinutosti.

"Još pitaš," nasmijao se dječak i pružio ruku prema njoj. Djevojčica je nespretno nosila pladanj dok su se kolači njihali sa svakim korakom, ali na kraju je stigla do dječaka bez nezgode. Oboje su uzeli po jedan kolač i kucnuli se njima kao čašama te ih proždrijeli u jednom zalogaju.