Stvoreni Izopačeni

Hranim se (5)

Chelle je konačno iskusila kako je to lebdjeti iznad tla. Dvije sluge koji su stražarili u Junijinoj sobi držali su je svojim zubima pola metra iznad zemlje dok su koračali s njom niz stepenice. Pretpostavila je da njihovi zubi ispuštaju tvar koja ublažava bol jer nije osjećala ništa osim blagog škakljanja njihovih jezika.

Suprotno očekivanom, bol joj je nedostajao. On bi joj barem pomogao da se osjeti živom. Ovako se osjećala kao leš bez osjetila, kao samo duh kojeg mrtvo tijelo sprječava da se odvoji.

Otimanje joj više nije moglo pomoći jer su stvorenja bila presnažna. Nije imala snage čak ni za plakanje. Sva energija ju je napustila, a ostao je samo umor zbog kojeg se osjećala još beznadežnije. Zadnje kapljice snage odlazile su sa svakom kapljicom krvi.

Njezin mozak ipak nije odustao. Možda trenutno nije imala šanse za bijeg, ali još je gajila nade da će joj se prilika pružiti, a tada će ju biti spremna iskoristiti. Do tada se pritajila odbijajući potrošiti to malo energije što joj je ostalo na nepotrebne kretnje.

Usprkos slabašnoj nadi, Chelle nije mogla ignorirati glasić u glavi koji joj je govorio kako iz bajkovitog dvorca neće izaći bez lijesa. Bilo joj je lako zamisliti kako je ista čudovišta koja ju grizu iznose na nosilima u elegantnim odijelima i s trepavicama natopljenim njezinom krvlju.

"Znaš, Chelle, doista mi je žao što se to moralo dogoditi na ovakav način. Moji ljubimci su se previše uzbudili zbog novog obroka. Ali, hej, imamo još malo vremena pa bih ti mogla objasniti što su oni. Želiš li?"

"Jedino što ja želim je saznati zašto mi ovo radiš," prošaptala je Chelle plačnim glasom. "Junia, ja ... Ja sam ti najbolja prijateljica. Ne možeš mi ovo učiniti!"

Junijini koraci su se ubrzali, a sluge su zastale i pognule se prema naprijed. Chelle je sada stajala na čvrstom tlu, a Junia je stala ispred nje. Zločesti osmijeh joj je plesao na usnama.

"Najbolja prijateljica? Ti?" Junia je prasnula u smijeh. Chelle je s mukom osjećala kako joj se još jedan pokušaj propušta kroz prste. "Ti stvarno misliš da ja ne znam kakva si ti? Da ne znam što sve pričaš drugima o meni kad misliš da ne slušam?"

Chelle je doista to mislila. Kao što je mislila još mnoge stvari koje su se pokazale potpuno pogrešnima. Ovo iskustvo ju je jednom zasvagda naučilo da se nikad smatra svoju istinu pravom istinom ili svoja razmišljanja makar i iskrivljenom stvarnošću.

Junia joj je prišla potpuno blizu i unijela joj se u lice. "Ne bi čovjek rekao, Chellice, ali ja imam vrlo funkcionalne uši, a to se vjerojatno neće još dugo moći reći za tebe. A sad, želiš li da ti ispričam priču?"

Chelle nije ništa odgovorila. Nadala se da će Juniji zbog njezinog prividnog poraza oprez popustiti. Čudovišta su je ponovo podigli sa zemlje i nastavili s hodom.

"Tko šuti taj se slaže! Joj, divno, volim ovu pričicu! Dakle, moji roditelji nisu bili uvijek bogati, naravno. Kad sam se ja rodila, živjeli smo u običnoj kući s običnim financijskim stanjem, baš kao što je tvoje. Jadno, zar ne? Zatim smo dobili na lutriji, a to nikako ne mislim u pravom smislu te riječi. Naš dobitak bio je Boris."

"Boris je bio dostavljen ispred naše kuće kao napušteno dijete, samo što on nije bio dijete. Izgledao je tako, ali nije to bio. Mi to tada nismo znali. Uz njega je došla i porukica: 'Brinite se o našem djetetu, a vratit će vam se stostruko. I više, ako ste darežljivi.' Moji roditelji tada nisu to uzimali ozbiljno, ali su ga svejedno prihvatili. I tako je Boris postao moj braco. Smiješno je razmišljati tako, zar ne? Izgledao kao da mi deda može biti! Uskoro više neće, ali to ćeš i tako vidjeti. Oh, tu smo!"