Stvoreni Izopačeni

Knjiga (2)

Emil je zbunjeno promatrao novčiće na svom stolu. Vjerojatno su najstrašnije one stvari tako obične da nema sumnje da su stvarne, ali na takvom mjestu kojem nikako ne pripadaju.

"Zubić-vila!" uzviknula je Ela koja je od ranog jutra bila puna energije.
"Morao bih izvaditi cijelu čeljust za njih ovoliko," promrmljao je i uzeo jedan u ruku.

Novčići su nešto čemu bi se inače obradovao, ali u tom trenutku su mu stvarali mučninu u želudcu umjesto veselja u srcu.

Bili su svjetlucavi. Bili su svjetlucavi i zlatni.

"Donosi sudbina dar još bolji
Dodatnih zlatnika šaku"

Emil je brzo zamijenio zlatnik u ruci smeđom knjigom. Izgledala kao da je ostarjela cijelu eru u jednoj noći. Korice su bile ispucane, stranice žute. No, takva je ostala samo trenutak. U treptaju oka ponovo je izgledala novo i neoštećeno.

Zbunjeno je zatreptao, ali knjiga se više nije mijenjala. Samo mu se pričinilo. Međutim, nije bio siguran koje od dva stanja mu se pričinilo.

Je li knjiga nova ili stara?

"Što nije u redu, brate? Knjiga ti govori nešto?" ispitivala ga je Ela.
"Ela!" viknuo je uzbuđeno. "Je li ova knjiga izgleda staro?"
"Kako to misliš?" nasmijala se. "Jučer si ju dobio. Kako može biti stara?"

Emil je klimnuo. "U pravu si."
"Znaš, napunila sam svoju magičnu energiju!" viknula je uzbuđeno.
"Jesi, ha?" rekao je. "Idemo ti onda napuniti i želudac!"

Sa sestrinom ručicom u jednoj i knjigom u drugoj ruci, Emil se uputio prema kuhinji iz koje su se već širili mirisi friško pečenog tosta. Njihova majka već je bila u kuhinji lijeno miješajući kavu žličicom.

"Dobro jutro, mamice!" viknula je Ela i zagrlila majku. Imala je običaj pozdravljati ljude kao da ih nije vidjela tisuću godina, iako je vrijeme koje je provela odvojena od njih bilo neznatno. Majka ju je podigla u krilo.

"'Jutro," zijevnula je. Pogled joj je prešao na sina te joj se lice ozarilo čim je primijetila knjigu u njegovoj ruci. "Čitao si?"

Emil se začudio kad je shvatio gdje ona gleda. Nije ni primijetio da je knjigu iznio iz sobe.

"Zapravo da," nasmiješio se sjetivši se zlatnika. "Možda će biti zanimljiva."
"Znala sam!" žena je uzviknula kao mala djevojčica. "Jesi li pronašao iznenađenje?"

"Novčići!" ciknula je Ela uzbuđeno.
"To se zove džeparac," rekla je majka.
"Što znači džeparac?" zbunila se djevojčica.
"To je novac koji roditelj odvaja za svoje dijete, novac koji dijete može samostalno trošiti," objasnila joj je majka.

"Zašto Emil ima to, a ja ne?" Ela se namrštila.
"Imat ćeš i ti kad narasteš. Sad ti još ne trebaju."
"Ali trebaju mi! Želim kupiti medvjedića!"
"Imaš već dovoljno medvjedića."
"Ali ni jednog nemam od svog džeparca!"

Majci je kontrola polako klizila kroz prste. Panika joj je izobličila lice.
"To nisu obični novčići," brzo se uključio Emil. "To su ... spremnici duša! Da. Znaš, kad pobijediš neko čudovište čarolijom, njegovu dušu možeš spremiti u novčiće."

Majka ga je pogledala zbunjeno, ali zahvalno, a Ela je sjajila od znatiželje. "Kakva čudovišta? Kako se to radi?"

"Zombiji, vampiri, vukodlaci..." nabrajao je Emil pokušavajući se prisjetiti svakog čudovišta za kojeg je ikada čuo. "Mi čarobni ljudi štitimo obične od njihovih napada!"

"Wow!" zadivljeno je ciknula. "Mamice, koliko si ti čudovišta ulovila?"
Majku je ovo uhvatilo nespremnu, ali brzo se snašla. "Pa, ne želim se hvaliti, ali..."