Stvoreni Izopačeni

Knjiga (6)

Emil se osjećao preporođeno. Bio je slobodan. Noga mu se oporavljala. Um mu se oporavljao.

Nije ni shvaćao koliki je dio njegove boli uzrokovan bivšom knjigom, sadašnjom skupinom papirića. Podsjećala ga je na smrt, preciznije na njegovu vezom sa smrću. Nenad je pročitao kobnu pjesmicu, a Emil ga je nagovorio na to. Samo poznavanje sudbine možda nema nikakav utjecaj na nju, ali zato ima užasan utjecaj na našu percepciju.

Emil se osjećao krivim. Osjećao je grižnju savjest koja je gušila svaku pozitivnu misao. Kako bi ga zatomio, prišio je taj osjećaj za nešto drugo - nešto opipljivo što je mogao uništiti.

Uništivši knjigu, mislio je da je uništio i sve ono loše. Jednostavno, ona je bila kriva za sve. Njegova noga je slomljena, Nenad je mrtav. Sad sve može završiti. Život se može vratiti u normalu.

Sudbina kroji, knjiga prodaje. No, Emil nije poznavao proizvođača. Susreo se samo s prodavačem pa je on morao biti odgovoran za sve. Zar ne?

Ubij glasnika! Ubij glasnika!

I učinio je to.

Međutim, umjesto spokoja kojem se nadao, Emila je ispunio ushit. Bio je nezdrave vrste, presnažan i neprimjeren. Emil je bio sretan u jedinom periodu kad se nije očekivalo da bude. No, dobri osjećaji uvijek se moraju iskoristiti.

Ela je također primijetila njegovo naglo poboljšanje raspoloženja, ali ta spoznaja je pogoršala njezino. Dok je cijela obitelj bila u koroti zbog tragedije, koja se drugom riječi nije mogla opisati, njezin brat nije skidao osmijeh s lica.

"Tako se on nosi s tugom," uvjeravala se djevojčica. "Nije sretan zbog njegove smrti. Ne može biti! Emil je dobar, Emil je najbolji."

Ona nije znala da gubitak obitelji ne stvara ni približno toliko veliku tugu koliku sreću donosi gubitak neprijatelja.

"Čak... Čak je i uhvatio njegovu dušu..." pomislila je. No, tada se sjetila čija duša se inače lovi u spremnike. Duša čudovišta. Čvrsto je dlanovima pritisnula zlatnik, a on joj je ostavio leden otisak i na koži i na duši.

Ni Marshmallow nije bio oduševljen Emilovim neprirodnim entuzijazmom. Prije mu je bio vrlo privržen, uvijek uz nogu, ali sad se držao na sigurnoj udaljenosti. Promatrao ga je znatiželjno, prijekorno, poput mačke koje predobro poznaje dušu svog gospodara.

Usprkos pogoršanim mišljenjima bliskih osoba, Emilovo fizičko stanje se poboljšalo. Ubrzo je bio spreman vratiti se u školu. Iako mu se prije činila kao zatvor, sad je nestrpljivo iščekivao svoj povratak. Ona je označavala novi početak, a obveze koje je donosila sa sobom pomoći će mu da ne razmišlja ni o čemu turobnom što mu je inače zavladalo umom.

Roditelji su ga vozili u školu. Još potreseni, bili su tihi poput nijemog vriska, kao duhovi onoga što su nekad bili. Emil se nije obazirao na njih. Vođen štakom i optimističnošću, odlučno je zakoračio u učionicu.

Sjeo je u zadnju klupu iz koje je imao dobar pogled na ostatak razreda. Prvašići su bili podijeljeni u sitnije grupe, veselo čavrljajući i smijući se. Činilo se da su se već sprijateljili iako je škola tek počela, a Emil je poželio biti dio tog žamora.

Jedini tihi dio bila je usamljena Nenadova klupa. Drvena površina bila je neišarana, stolica nerasklimana od upornog ljuljanja. Praznina je gotovo bila vidljiva, a Emil je skrenuo pogled.

Zvonilo je i djeca su se u trenu nacrtala u svojim klupama - činilo se da su prisilno naučeni disciplini. Učiteljica je ušetala u prostoriju, čvrstog koraka i strogog pogleda, a tridesetak malih tijela ustalo je kao jedan. Ona ih je zadovoljno promotrila, a zatim joj se oko zaustavilo na jedinom djetetu koje je ostalo sjediti.