Stvoreni Izopačeni

Knjiga (3)

On je znao.

Znao je da će se nešto loše dogoditi do kraja dana te je poželio da nikad ni ne započne. Za neke dane je zaista istina da ih je bolje provesti u krevetu te se uhvatio za deku odbijajući ju ispustiti.

Sat je zasljepljujućim zelenim svjetlom pokazivao 6:51. Za devet minuta počet će pakao neizvjesnosti i iščekivanja onoga što se ne želi dočekati.

Deka mu je pružala više nego potreban osjećaj sigurnosti prije no što bude ostavljen usred mjesta nepoznatog i nesigurnog. Njegovi prsti bili su tako snažno priljubljeni uz meke niti da je pomislio kako će postati dio njegove kože, kako će se u nju urezati i ostaviti neizbrisiv trag.

Svjetlo je zablinkalo i prikazalo 6:52.

Znao je da nije vrijeme za paniku. Znao je da je u negativnim predviđanjima sadržana srž njegovih moći, njezin glavni potencijal, ali nije se mogao osloboditi tupog osjećaja da svojim djelima neće uspjeti izmijeniti tijek budućnosti.

Već je bilo 6:53.

Ela je ležala pored njega u blaženom snu, a tik uz leđa joj se priljubio Marshmallow Grr Dlacko, jedini čupavi član obitelji, a ujedno i onaj s najviše imena. Dao bi i dušu i srce i um, samo da može zamijeniti mjesto s njima.

Broj je postao 6:54.

Majka će uskoro ušetati u sobu uzbuđenija nego bilo koji prvašić, a on se neće moći sakriti. Morao se suočiti s neprijateljem, tko god on bio. A možda je bio neprijatelj sam sebi.

6:55
Čvrsto je zatvorio oči.
6:56
Molio se da vrijeme stane.
6:57
Ukipio se u strahu od kretanja.
6:58
Disao je i mislio što je brže mogao.
6:59
Tražio je način da ostane tu zauvijek.

7:00
Budilica je zazvonila, a vrijeme se utišalo.

"Emile!" čuo je cvrkutanje svoje nadobudne majke. Znao je da nema koristi u nagovaranju da propusti prvi dan škole. Ona je možda bila vrlo popustljiva žena, ali činilo se da ovo iščekuje od dana kad mu je kroz bol darovala život. Nije joj mogao to oduzeti.

Sve kao da se događalo u magli, sve se usporilo. Emil je obukao svoju najljepšu odjeću, majka mu je temeljito začešljala kosu tako da nijedan pramen nije virio van, oprao je zube dva puta. I majka i otac vozili su ga u školu iako je bila dovoljno blizu da je mogao bez problema stići pješice.

Ela je također sjedila pored njega i za gotovo svaku kuću pored koje su prošli upitala "Je li to škola?!"
Putem su mu postavljali jedna te ista pitanja. Jesi li uzbuđen? Jesi li sretan? Jesi li nervozan? Ništa od toga nije bilo točno - Emil je bio samo uplašen.

Ceremonija prvašića prošla je u trenu. Kao u transu, Emil je pratio ostatak svog razreda. Nije ih vidio kao ljude, kao buduće prijatelje, već kao gomilu prepreka, gomilu potencijalnih opasnosti.

Znao je da bi trebao biti posebno usredotočen, paziti na svaku kretnju okoline kako bi spriječio lom svojih kostiju, ali nešto ga je sprječavalo. Baš zato što je znao da će se to dogoditi, nije se mogao oduprijeti mučnini.

Strah mu je zaledio tijelo kao Elin sladoled, vatra odlučnosti nije ga mogla otopiti. Trudio se razbistriti vid, izoštriti osjetila, ali sve se ponovo vraćalo u maglu, u blijede obrise ljudi i predmeta.

"Bok svima, ja sam Nenad," čuo je u tom trenu glas iza sebe, a svijet oko njega postao je jasan kao nebo bez oblačka. Magla se povukla, zujanje u glavi i komešanje u trbuhu su se povukli, sve se odjednom vratilo u normalu. Ponovo je bio spreman za okršaj s budućnošću. No, prvo se morao suočiti s mrskim članom obitelji.

"Volim igrati košarku, slagati gradove od lego kocaka i..." predstavljao se Emilov bratić sa samopouzdanjem koje nije pristajalo tako sitnom dječaku kad su im se oči susrele. "Što ti radiš ovdje?!"

Trideset pari očiju u trenu je prešlo s jednog prvašića na drugog. Emil je shvatio da je automatski ustao sa stolice te su samo njih dvojica stajali usred učionice. Nije ovako zamišljao školsko predstavljanje.

"U lovu sam na tvorove. Što, došao sam u krivu zgradu?" sarkastično mu je odgovorio nadajući se da se njegova nervoza ne primijeti. Ostali prvašići su prasnuli u smijeh, a Emil je davao sve od sebe da ne zaplače.

Nije mogao vjerovati da ga knjiga budućnosti nije upozorila na ovakav užasan slijed događaja. Nenad u njegovom razredu? Morat će ga gledati pet sati pet dana svakog tjedna deset mjeseci osam godina? U tom trenutku ideja lomljenja svih kostiju nije mu se činila toliko strašnom.

"Ovo je moj glupi bratić, Emil-Debil," rekao je Nenad, sav crven u licu. "On je malo... poseban. Molio bih vas sve da se lijepo odnosite prema njemu iako je drugačiji."

Emil se namrštio. Knjiga je ponovo bila u pravu - svi su mu lagali o školi. "Upravo tako, ja jesam poseban. Toliko poseban da sam nezaboravan. A kako si ono ti rekao da se zoveš, gnjavatoru?"

Učiteljica je ubrzo zaustavila njihovu prepirku. Bili su prisiljeni ispričati se jedan drugome i rukovati se pomirljivo, iako je bilo bolno gledati kako se nadmeću tko će izgledati nezadovoljnije tom naredbom.

Ostatak prvog dana škole bio je potpuno suprotan od uzbudljivog. Osim nemilog susreta, ništa značajno se nije dogodilo. Emil je, međutim, znao da je svaka sekunda sama po sebi značajna. U sekundi čovjek može izgubiti život, a kamoli kost.

Dovoljna je sekunda da sve stane. Da nestane.

Zadnja sekunda sata pokrenula je zvono koje ih je oslobodilo od prvog u nizu posjeta ustanovi koja je za djecu bila zatvor ako su sretni, sklonište ako nisu. No, i za jednu i za drugu skupinu bit će to riznica najljepšeg razdoblja kojoj taj status nikad neće priznati.

Djeca nisu razmišljala o školi. Njihovi umovi bili su ispunjeni novim idejama za igru, svi do jednog koji je mozgao kako opovrgnuti istinitost proročanstva.

Emil je koračao deset koraka udaljen od druge djece. Hodao je polako i pažljivo te stvorio svoj siguran krug.  Neupućenom promatraču činio se kao jedno od one djece koja su odbačena od vršnjaka, ali on je bio taj koji je sam sebe odmetnuo od društva. Takav stav mogao je imati loše posljedice na njegov socijalni status u budućnosti, ali u tom trenutku je samo želio stići kući u jednom komadu.

Prevrtao je mobitel po rukama nakon što su se ostala djeca razišla. Mislio je da je jedini način da se prevari proročanstvo učiniti nešto nepredvidivo i neplanirano. S druge strane, možda bi baš ta promjena na kraju uzrokovala negativan razvoj događaja u budućnosti.

Nije imao vremena za duboko filozofiranje te je odlučio po prvi put iskoristiti drugi po redu najkorisniji dar koji je dobio za rođendan - novi mobitel. Dogovorio se s roditeljima da će se vratiti pješice, iako je majka bila djelomično protiv toga, te joj je sada ispunio želju.

Nije čak ni morao izmišljati razlog, majčin auto nacrtao se ispred ulaza škole što je prije mogao. Oprezno je ušao te zakopčao sigurnosni pojas, nešto što u običnim okolnostima nikad nije činio.

Majka ga je bombardirala pitanjima.
"Reći ću ti kad dođemo doma," glasio je njegov odgovor. Nije se želio uljuljati u lažnu sigurnost. Znao je da nije siguran sve do kraja dana te je želio cijelo vrijeme biti na oprezu.

Njihov auto se sparkirao ispred kuće za nekoliko minuta. Emil je morao prijeći samo nekoliko koraka i naći će se u svom dvorištu. Još dva-tri koraka i u kući je. Unutar vlastite kuće opasnost možda neće ispariti, ali će se definitivno umanjiti.

Pazio je na svaki korak, svaka nepažnja ga je mogla zavarati. Prešao je polovicu udaljenosti. Njegova majka već je bila u dvorištu, zbunjeno promatrajući njegov pužev hod. Otvorio je vrata dvorišta. Noga mu je zakoračila na sigurno tlo.

"Skoro sam uspio," pomislio je. "Još malo i pobijedit ću..."

Perifernim vidom shvatio je da se prerano poveselio.

U sekundi, auto je presreo biciklista. U sekundi, biciklist je naglo skrenuo. U sekundi, kočnica mu je otkazala. U sekundi, Emil je vrisnuo.

Sekunda je bila dovoljna.

Shvatio je tu sekundu da misteriozna knjiga smeđih korica ne predviđa budućnost. Predviđa sudbinu.

A ni sekunda ni godina ni stoljeće nisu mu bili dovoljni da preusmjeri tok sudbine.