Stvoreni Izopačeni

Moram ići

Ariel je sjedila na stolici pored svoje majke, nestrpljivo mašući nogama koje su još bile prekratke da dotaknu pod. Njezina majka bila je hladna kao vrijeme vani i nije bila nimalo dotaknuta dugim vremenom kojeg su potratile. Djevojčici nikad nije bilo jasno kako netko može satima sjediti potpuno mirno, bez ikakve želje za trčanjem, skakanjem ili bilo kakvim drugim kretanjem.

Međutim, u ovom času ni ona nije imala preveliku želju za kretanjem. Inače hiperaktivna, Ariel je morala priznati da povišena temperatura loše utječe na njezinu poletnost. Bila je umorna i bezvoljna, ali to ju nije spriječilo da istinski mrzi svaki trenutak proveden u dosadnoj bolničkoj čekaonici.

Da joj brže prođe vrijeme, počela je promatrati ostale pacijente. Čekaonica je bila ispunjenija nego što je uobičajeno, što je vjerojatno posljedica zime i svih bolesti koje dolaze s njom. Zvukovi kašlja i šmrcanja prekidali su tišinu svakih par minuta, a šmrkave maramice punile su koš za smeće.

Bakica duge sijede kose koju Ariel viđa gotovo svaki put kad dođe u bolnicu sjedila je u prvom redu dosađujući jednu mladu ženu dugim životnim pričama. Žena ju je pristojno slušala i klimala glavom, iako je bilo očito da nije zainteresirana.

"Ona ne prepričava svoj život zbog zabave, već kako bi prizvala duh svog mrtvog muža. On je umro u istoj ovoj bolnici prije pet godina, ali ona mu nije prestala dolaziti u posjet. Kada neki stranac sasluša njezinu životnu priču, njezina riječ dospije i do njega te se on vraća u svijet živih kako bi se bar na tren susreo sa svojom jedinom ljubavlju," izmišljala je mala Ariel priču o njoj.

Kad je tu ideju iscrpila, okrenula se prema mladoj majci s dva malena blizanca koji su potiho cendrali dok je ona činila sve da ih utiša. Starac koji je sjedio pored nje mrštio se kao da mrzi i zvuk dječjeg smijeha, a kamoli plača.

"Dva brata komuniciraju telepatski otkad su rođeni jer su bili zajedno od početka. Već su razvili tu sposobnost u majčinom trbuhu, a dolaskom na svijet počeli su vježbati kako poslati misli drugim ljudima. Trenutno vježbaju telepatiju na starcu pored kojemu se nimalo ne sviđa ono što čuje," nastavila je djevojčica s maštanjem.

Uskoro je smislila priču za svaku osobu u čekaonici, a njezin red za doktoricu još je bio daleko. Još dublje uvučena u svijet dosade, Ariel je shvatila nešto što je njezin um dosad ignorirao.

Morala je na zahod.

Kad je postala svjesna te potrebe, misli o njoj počele su se gomilati potiskujući sve druge, mnogo zabavnije misli. Nije se mogla koncentrirati na maštanje, a noge su joj se njihale puno brže i živčanije.

"Mama," dozvala je Ariel. "Moram piškiti!"
Majka ju je pogledala. "Želiš li da idem s tobom? Ne bi bilo zgodno da zalutaš."
"Ne, hvala. Mogu i sama. Ja sam velika cura," rekla je Ariel samouvjereno.
Majka se zahihotala. "Kako god želiš, ti velika odgovorna ženo."

Ariel je uskoro zažalila zbog svoje odluke. Zahod se nalazio daleko od čekaonice, predaleko. Hodnici su bili dugački, ali iznenađujuće prazni. Nekoliko medicinskih sestara povremeno su prošle pored nje, a ona se nadala da nije na zabranjenom mjestu.

Na kraju je ipak ugledala znak za WC. Vrata su se nalazila na samom kraju hodnika, kao da su predodređena da budu zaboravljena. Zadovoljno je prišla vratima sa slikom osobe sa suknjicom i povukla kvaku, uvjerena kako će njezine muke uskoro završiti.

Vrata se nisu otvorila.

Ariel je svom snagom povlačila vrata, svom težinom se ovjesila na njih, ali nisu se pomakla ni centimetar. Osjećala je sve veći pritisak u mjehuru, a postajala je i sve ljuća. Zašto imati zahod koji je nemoguće otvoriti?