Stvoreni Izopačeni

Crna kutija

Lulu je promatrala svoju najbolju prijateljicu koja je marljivo prepisivala zadatke s ploče. Ina je uvijek bila bolja od svih. Pametna, šarmantna, lijepa. No, to nitko nije primjećivao.

Nikad nije imala puno prijatelja zbog maske koju je činila njezina sramežljivost. Izvana se činila ravnodušnom i hladnom, a sva svoja razmišljanja skrivala je duboko unutra. Bila je kao kovčeg s blagom. Kovčeg bez ključa.

"Za sljedeći sat imam mali zadatak za vas. Bit će vam sigurno zabavan," rekla je entuzijastično njihova profesorica fizike u čijoj su glavi riječi 'zabava' i 'škola' bili sinonimi. "Uzet ćete kutiju i napuniti je stvarima. Možete u nju staviti što god vam srce želi!"

"Na sat donesite tu misterioznu kutiju i zamijenite ju sa svojim kolegom iz klupe, a zatim morate pogoditi što se nalazi u kutiji koju ste dobili. Te kutije se zovu 'crne kutije', ali ne zbog boje, već zbog misterije i neizvjesnosti koju nose u sebi."

Razred se počeo došaptavati zbog tako neobičnog zadatka. Lulu je hitro podigla ruku. "Kakve to veze ima s fizikom, profesorice?"

"Oh, sve na svijetu ima veze s fizikom!" nasmijala se profesorica. "No, u ovom slučaju, morat ćete koristiti mnoge fizikalne veličine koje smo učili u svom istraživanju. Znate, mjerit ćete volumen, masu, gustoću..."

Lulu je shvatila da je ovo samo još jedna školska vježba pod krinkom igre. Uzdahnula je razočarano, ali se onda sjetila da se zadatak odrađuje u paru, a sve je s Inom bilo zabavno. Pa, barem podnošljivo.

"Ne vjerujem! Zar opet?" viknula je začuđeno Lulu kad je zapazila još jedan buket cvijeća u Ininom ormariću. Činilo se da je djevojčino vrijeme da bude nezapažena završilo.

"Ugh..." izdahnula je Ina i nezadovoljno protresla glavom. "Mislila sam da je već odustao."
"Zašto mu ne pružiš šansu? Bez uvrede, ali ne bi ti škodilo imati još kojeg prijatelja osim mene," rekla je Lulu.

Ina se nasmiješila. "Ne trebaju mi. Uostalom, ni ne znam tko je to."
"Stvarno? Nikad ti nije napisao poruku ili bilo što?" iznenadila se.
"Ne. Samo cvijeće. Mama će mi se opet smijati," rekla je Ina i uzela buket crvenih ruža.

"Možda je i bolje tako! Sigurno je neki jadni sramežljivko," nasmijala se Lulu. "'D-d-draga Ina... Ja ... um... već du-duže mislim ... Osjećam ... T-ti si kao ... ove ruže i ... Volim te! Ovaj ... um... Uživaj u ostatku dana!'"

Ina ju je čvrsnula po glavi. "Ljudi ne mucaju u porukama!"
Djevojčica je čvrsto stisnula buket i potrčala prema domu.

✴✴✴

"Crve!" uskliknuo je Luluin mlađi brat. "Crve! Crve! Crve!"

Lulu je preokrenula očima. "Nema šanse! Mama, ti mi pomozi."
"Lutko, to je tvoj zadatak. Nećeš ništa dobro iz njega izvući ako ga netko učini umjesto tebe," uvjeravala ju je majka usput mažući sinu pekmez na kruh.

"Iskreno, ja mislim da je zadatak poprilično besmislen. Samo nabacaj unutra što god prvo nađeš i završi s tim," savjetovala ju je majka.

Lulu je promotrila svoju kartonsku kutiju, a prazna unutrašnjost zjapila je kao usta čudovišta u svim njezinim noćnim morama. Njezina prvobitna ideja bila je ostaviti ju praznu te tako pobijediti sistem, ali bojala se da ju takav postupak neće u profesoričinim očima staviti na dobro mjesto.

Fizika svakako nije bila njezin najbolji predmet, a htjela je barem ovako lak zadatak odraditi kako treba. Neobično je kako nam se sve čini kao smeće kad se trudimo najviše, a kad nam nije stalo i najveće smeće se pretvara u zlato.