Stvoreni Izopačeni

Hranim se (2)

Chellina soba bila je san svake male djevojčice. Bila je prostrana i svijetla, zahvaljujući prozorima koji su se protezali gotovo preko cijelog zida. Zid je bio nježnoružičaste boje koja se divno uklapala uz bijeli krevet s prozirnim baldahinima i čupavim jastucima te su zajedno pridonosili princezastom izgledu.

Društvo su joj mogli praviti čupavci životinjskih oblika, kao i lutkice iz poprilično realistične mini-kuće koja je stajala u kutu. Ispred kreveta bio je ormarić s televizorom, a zvučnici su bili odmah pored kreveta, svaki s jedne strane. Uz zidove stajali su rozi ormari čije je tajne Chelle tek trebala otkriti.

"To je moja stara soba. Ne smeta ti? Zapravo ti se sviđa, zar ne? Cijelu noć je samo tvoja!" rekla je ushićeno Junia.

Chelle je, sad s četiri flastera na licu, još bila previše pod dojmom poludjelog sluge da bi se mogla u potpunosti usredotočiti, ali morala je priznati da ju je soba ostavila bez daha. Ova kuća imala je za ponuditi mnogo više od pokojeg čudaka i Chelle nije željela dopustiti da joj jedna nezgoda upropasti cjelokupni dojam. Čak i flasteri su potvrđivali da u Junijinom domu ne postoji ništa što ne miriši na ružine latice.

"Samo moja?" začudila se Chelle. "Zar nećemo spavati zajedno?"
"Ha, pa zašto? Imam dovoljno soba da ugostim cijeli naš razred." rekla je Junia.
"Nije stvar u tome. Po noći se ljudi zajedno zabavljaju. Znaš, pričaju strašne priče, izmjenjuju tajne..." pokušala je objasniti Chelle.

Junia se namrštila, kao da je nezadovoljna Chellinim neslaganjem. Ošinula ju je pogledom, a zatim se usiljeno nasmiješila.
"Imat ćemo dovoljno vremena za to po danu," jednostavno je rekla. Okrenula se na peti i izašla iz sobe ostavljajući gošću da se raspakira.

Chelle je položila kofer na tepih pored kreveta. Izvadila je spavaćicu i položila je na krevet, a zatim je letimice provjerila je li sve ponijela.

Kad je podigla pogled, shvatila je da je Boris još uvijek u sobi. Stresla se. Zbog sličnosti njega i lizača, nije više mogla biti smirena u njegovom okruženju. On ju je netremice promatrao s ljubaznim osmijehom na licu. Osmijehom koji je izgledao usiljeno. Natjerala se uzvratiti mu. Lažan osmijeh bio je nešto što je uvijek bila u stanju učiniti.

Zatim se sjurila niz stepenice znatiželjna što će joj poslužiti za večeru. Blagovaonica je imala dug stol u sredini, daleko prevelik za dvije djevojčice, i četiri manja stola uokolo. Jedan je već zauzela Junia. Nestrpljivo je lupkala vilicom po tanjuru.

Posluga je počela donositi pladnjeve spretno se međusobno izbjegavajući na putu do stola. Mirisi su se širili iz svih jela odjednom te se miješali u Chellinim nosnicama. Ona nije bila toliko zainteresirana za hranu koliko za poslugu.

Imala je osjećaj da su zapravo sluge ti koji čine ovo mjesto posebnim, a Junia ih je imala iznenađujuće puno. Oni su kao krv unutar tijela. Bez nje bi organizam bio samo ljuštura, bio bi mrtav.

Kako je više posluge prilazilo, Chelle je sve više primjećivala njihovu sličnost i to ne samo zbog identičnih odijela. Bilo je raznih dobnih skupina i spolova, ali svi su dijelili određene karakteristike.

Blijeda koža, nedostatak dlačica, ispraznost pogleda, ozbiljnost. Izgledali su iscrpljeno i bolesno. Bilo je tu i više od puke fizičke sličnosti. Njihovi pokreti, njihov način kretanja kao da je bio preslikan s jednog na drugog. Kretali su se precizno, bez zastajkivanja, ali opet suzdržano. Chelle se činilo kao da promatra četu robota. Usprkos svoj zamamnoj hrani, uhvatila ju je mučnina.

"...I tada sam joj rekla da ne mogu odlučiti pa mi je majka na kraju kupila obje torbice. Koja se tebi činila bolja? Više voliš zelenu boju, zar ne?" veselo je čavrljala Junia pritom proždrljivo žvačući meso marinirano u crvenom umaku. Primijetila je Chellin odlutali pogled i netaknutu hranu te ju je trknula nogom ispod stola.