Stvoreni Izopačeni

Knjiga (5)

Zvuk pištanja je ponovo utihnuo.

Emil je živčano pritisnuo mobitel. U tom trenutku ga je doista želio prelomiti, zgnječiti ga onako kako je sudbina zgnječila njega.

Svaki njegov pokušaj bio je beznačajan i on je to znao, ali to ga nije spriječilo da pokušava. Osjećaj poraza dahtao mu je za vratom, ali i njegovi su pokušaji bili beznačajni. Očaj ponekad probudi u ljudima onu urođenu crtu ponosa, raspali prkos prema preprekama.

Emil je zato pokušavao iako je već prihvatio poraz. Nazvao je Nenadovu majku, Nenadovog oca i Nenada. Broj poziva prerastao je onaj do kojeg je znao brojati, ali svi do jednog bili su propušteni.

Želio ga je upozoriti, iako mu neće povjerovati. Želio je jednom rukom preusmjeriti rijeku sudbe. A možda se samo želio oprostiti s njim dok se ponovo ne susretnu s druge strane.

Jučerašnje opraštanje nikako mu nije pošlo za rukom. Zagrljaj je pogoršao Nenadov bijes jer je pomislio da ga bratić ismijava. Zbog pomisli na poniženje umjesto nježnosti pokazao je očnjake.

S očnjacima će i otići.

Emil je prekasno shvatio da ga je trebao zaustaviti, zabraniti mu da izađe iz sobe. Nije mogao. Nenad ga nije slušao. Sve se događalo tako da knjiga pobijedi.

Knjiga mu više nije bila jasna. Nije poznavala samo njega, već svakoga tko bi iz nje čitao. Mijenjala je vlasnika po potrebi.

Pa, ako je tako, ako se stranice ispisuju u trenutku čitanja, kako je Emil mogao pročitati proročanstvo za sljedeći dan unaprijed? Je li se sadržaj stvarao do kraja za onoga tko se njime najviše koristio pa se brzo promijenio u slučaju novog vlasnika? Do koje razine je knjiga mogla razmišljati?

Pomislio je čak da nije govorila o Nenadu te da je proročanstvo bilo namijenjeno njemu. No, nakon što mu je pjesmica još jednom prostrujala glavom, shvatio je da to ne može biti točno. Knjiga nije znala samo sudbinu, znala je sve. Baš sve.

Ni prošlost ni sadašnjost ni budućnost nisu joj bili tajna. Znala je tijek života od prvog udaha popraćenog plačem do tihog posljednjeg izdaha.

"Sve mu ide baš kako želi
Ohološću zato ispunjen je cijeli"

Pjesma je sadržavala stihove koji su se pozivali na prošlost - na Nenadovu prošlost. Emilu nikad ništa nije išlo kako je želio, a u posljednje vrijeme manje nego ikad.

Doista nije shvaćao kako knjiga radi. Nije shvaćao zašto se mijenja iz stare u novu i iz nove u staru. Nije shvaćao kako joj je ikada mogao vjerovati. Zato ju je sakrio što dalje od svojih očiju koje bi mogla zavesti, od očiju koje bi mogle postati izdajice.

Čitanje knjige za njega više nije bilo otvaranje dara, već kockanje. Nosilo je sa sobom previše rizika te se zakleo da će ju zaboraviti. Zatvorio ju je u najskriveniji kutak ormara koji je vidio svjetlost rjeđe od krtica.

Do poslijepodnevnih sati došla je vijest da je Nenada udario auto. Bio je ozbiljno ozlijeđen, ali svi su se još pretjerano optimistički nadali da će se oporaviti. Nije bilo ništa tužnije od tvrdoglave nade koja se ocrtavala na licima Nenadovih roditelja.

Do večernjih sati došla je vijest da je Nenad preminuo. Nije se oporavio.

Dani do sprovoda prolazili su sporo, a prošli brzo. Emila je majka uvukla u odijelo usprkos gipsu. Njihov dom mirisao je na smrt. Marshmallow nije ni zamahnuo repom. Cijeli dan je tupo zurio u pod.

Ela je ušla u njegovu sobu korakom pretromim za dijete. Šutke je sjela na bratov krevet. Emil je očekivao - priželjkivao - da će ga upitati nešto, kako je u svojoj znatiželjnoj prirodi uvijek činila.