Stvoreni Izopačeni

TRAKA (2)

"Mora postojati neko logično objašnjenje! Mora! Čudno osvjetljenje? Ne, to ne može biti. Leće? Da, tako je! Kupila je plave leće i sad se šali sa mnom, sad se šali sa mnom," uvjeravao se u sebi Simon dok se autobusom vraćao s posla.

Simon se još nadao da je sve samo varka. Nadao se da mu Cindy pokušava dokazati da je u pravu, ali ona nije bila tip osobe koja bi zabavu nalazila u tuđem strahu. Uz to, njezina reakcija bila je previše stvarna, a mladić je znao da nije dobra glumica.

Bez obzira na te argumente, nešto duboko u Simonu sprječavalo ga je da joj u potpunosti povjeruje. Njegov mozak tražio je neki skriveni trik u njezinoj priči.

No, i on je vidio da nešto nije u redu s trakom, nepoznata sila nije mu dopuštala da ju ukloni s njezinog kapka dok je ona bila uhvaćena usred panike. Pokušao se na tren praviti kao da traka stvarno posjeduje moć da u snu zamjenjuje dijelove tijela, ali ta pretpostavka otvorila je još više pitanja.

Kako je to moguće? Zašto je Cindy bila tako sretna i kako to da ju takva moć nimalo ne plaši? Zašto se želi promijeniti? Od njih dvoje ona svakako nije bila ta kojoj je trebalo uljepšavanje.

Simon se još jednom uvjerio koliko se razlikuje od svoje drage. Ono što je za nju predstavljalo najveće blago, u njemu je izazivalo najveći strah. Ona je željela zadržati traku zauvijek, a on  otarasiti je se što prije.

Glava ga je boljela od razmišljanja te se stao okretati oko sebe. Autobus je bio gotovo potpuno prazan. U njegovom stražnjem dijelu sjedila je podeblja djevojka u oronuloj odjeći, u sredini dvije bakice koje su veselo čavrljale te odmah nasuprot Simona mlada i lijepa djevojka koja je naizmjenično tipkala po mobitelu i slikala samu sebe.

Simon je počeo pretpostavljati što bi ti stranci učinili da posjeduju mističnu traku. Jadna debeljuca vjerojatno bi se koncentrirala na to da promijeni tijelo i stanji ga. Možda bi ju čak pokušala prodati i stečenim bogatstvom unaprijedila garderobu. Bakice bi uklanjanjem bora pokušale vratiti davno izgubljenu mladost. Takve stvari bilo je lako pretpostaviti.

Simon je dugo promišljao što bi ljepotica ispred njega željela promijeniti. Lice joj je bilo gotovo besprijekorno, bez ijednog prištića ili nepravilnosti. Bila je mladog i vitkog tijela, struk joj je bio dovoljno uzak da stane i u najpripijenije haljine, a grudi onakve kakve plijene i ljubomorne i požudne poglede.

Bila je ona remek djelo koje bi se bilo kakvim izmjenama moglo samo pokvariti. To je mislio Simon, no pravo pitanje je bilo misli li tako i ona. Mladić je bio prilično siguran da zna odgovor - ne.

Ova djevojka bila je savršena u pogledu fizičkog izgleda. Takva je, barem u njegovim očima, bila i Cindy. Međutim, svi su to vidjeli osim nje.

Kao da postoji prokletstvo ljudi zbog kojeg što više imaju, to više žele. Iskreno zadovoljstvo je puki san, tek fantazija, obična besmislica koju je nemoguće ostvariti.

Zašto se zadovoljiti dobrim kad možeš imati bolje? Zašto se zadovoljiti boljim kad možeš imati najbolje?

"Jesi dobar, dušo. Samo želim da budeš najbolji."

Cindyne riječi su ga presjekle u grudima. Savršenstvo je nemoguće dostignuće kojem svi težimo. Ono je kao vrh planine beskonačnosti na koji nikad nećemo položiti ruke, ali se svejedno tvrdoglavo penjemo uz njezinu kosinu.

"Dušo, doma sam," obznanio je Simon čim je stupio u kuću. Voda u kupaonici je ponovo tekla. Čuo je tiho pjevušenje. "Cindy, što radiš?"
Sad se začulo hihotanje. "Pripremi se na iznenađenje!"

Simon nije htio više iznenađenja. Nikad nije bio spreman na iznenađenja. Nakon ovog iskustva, nikad neće ni biti.

Cindy je išetala iz kupaonice u izazovnoj crvenoj haljini. Bila je pripijena i kratka, a lijepo je isticala njezinu figuru. Kosa joj je bila raspuštena i lepršava, a lice ozareno. Simon se nasmiješio. Možda je ipak želio iznenađenje.

Zatim se približila i njezine plave oči su ga na tren ponovo izbezumile. Trebat će mu puno vremena da se navikne na novu boju njezinog zrcala duše. Samo se nadao da se duša iza njih nije promijenila.

"Igrat ćemo igru! Moraš pogoditi što je novo," rekla je vragolasto se smiješeći.
"Ja sam u planu imao posve drugačiju igru," rekao je zavodljivo.
"Ma daj! Skoncentriraj se," nasmijala se i udarila ga po ruci. "Išla sam na još jednu promjenu dok te nije bilo. Pogodi čega!"

Simonu je odjednom postalo jako hladno i srsi su mu trčali maraton duž kralježnice. Želio je otići, pobjeći i sakriti se od osobe s kojom je planirao provesti cijeli život. Njegov užas ga je užasnuo.

"Nije te strah nje. Strah te onoga što radi. Strah te onoga u što vjeruje," uvjeravao je sam sebe bezuspješno, ali čak i kad bi se uspio uvjeriti, vjerojatno se ne bi osjećao bolje. Djela i vjerovanja nedjeljivi su dijelovi osobe i on je toga bio bolno svjestan.

"Dušo, znaš..." započeo je oklijevajući. "Možda bi trebala ... smiriti strasti. Mislim da si previše uzbuđena."
Cindy ga je gledala u čudu. "Simon, o čemu pričaš? Naravno da sam uzbuđena! Ti stvarno ne shvaćaš da smo pronašli svoju zlatnu nit? Možemo za par dana popraviti sve što ne valja na nama! Možemo izgledati bolje od svih ljudi s naslovnica časopisa!"

Njezine plave oči su se zaključale s njegovima. "I ne samo to? Bezbolna, bezrizična plastična operacija? Mnogi bi dali dušu za to, a kamoli novac!"
Ona je vjerovala. On nije. "Cindy, to nije bezrizično. Nimalo. Nemaš pojma kakve to sve posljedice može imati. Pisalo je nešto kao da ... Moraš pronaći svoj dio? Što ako ga ne nađeš? Što ako se ne probudiš? I što ti se uopće dogodilo tamo?"

Djevojka se namrštila i prekrižila ruke. "Otkud sva ta pitanja odjednom? Mislila sam da si sretan."
"Cindy, jesi li sigurna da ... Da si sigurna? Želiš li stvarno ovo?"
"Ponovo ćeš mi prodavati priče o tome kako sam savršena? Pogodi što? Nitko nije! I sad smo dobili priliku to postati! Zašto nisi sretan?"

"Jesam sretan ... zbog tebe," rekao je brzo Simon. "Mislim da malo pretjeruješ. Možda bi trebala prestati."

Plave oči su se raširile. "Prestati?! Pa tek sam počela! Konačno imamo priliku postići nešto, a ti ju odbijaš! Zašto? Bojiš se? Je li to? Ili ... Ili mi još uvijek ne vjeruješ?"

Njezina sreća pretapala se u ljutnju. Barem se trudila izgledati ljuto. Simon ju je poznavao previše dobro i znao je što stvarno osjeća. Bila je povrijeđena.

"Cindy, nije stvar u tome. Samo kažem da možda malo previše idealiziraš cijelu situaciju. Možda nisi u pravu."
"Nisam u pravu? Stvarno mi ne vjeruješ?!" ciknula je. "Nevjerojatno. Mislila sam da ćemo sad moći biti sretniji nego ikad, a ti..."

Suze su joj se počele formirati u očima. Dalekim, dalekim očima pogrešne boje. Simon ju je pokušao zagrliti, utješiti. "Cindy, nemoj..."
"Ne diraj me! Nevjerniče!" viknula je. Uzela je pramen smeđe kose i zataknula ga iza uha. "Eto, ovo sam promijenila. Vidiš? Nema više ožiljka. Kako misliš da sam to napravila ako ti lažem?"

Simon je istog trena shvatio razliku. Više ni njezine uši nisu bile one koje je znao. Ožiljak je nestao, a imala ga je od djetinjstva. Bio je to podsjetnik na nespretnu nesreću s biciklom kad je bila u najnevinijoj dobi. Trajna uspomena bila je izbrisana.

Međutim, Cindy je bila u pravu oko jedne stvari. Plave leće bilo je lako nabaviti, ali operaciju uha teško. I nemoguće, u tako kratkom vremenu.

Bilo je to nemoguće, ali je postojalo. A ako je nemoguće postalo stvarnost, stvarnost je postala opasna.