Izgubljena ljubav ✔ *UREDĐUJE SE*

1. "Ja sam Kim..."

Skinem slušalice kada vidim da se svi ljudi dižu. Očito smo stigli, jeeej.
Brzo uzmem svoje stvari te krenem prema izlazu ovog iznenađujuće velikog kolodvora. Tamo odmah spazim starijeg gospodina sa sijedom kosom. Dobre je građe i viši od mene. Nosi bež bermude, neke Nike tenisice crne boje i crnu polo majicu na plave pruge. Ray-ban naočale mu se nalaze na tjemenu. Lijepo mu to sve stoji… odobravam.

„Ljepotice moja.“ progovori svojim staračkim glasom.
„Caoo i tebi, Abuelo*.“ zagrlim ga „Kako si?“
„Tu si pa sam super. Kako si ti? Kakvo je bilo putovanje?“
„Ja sam oki. Putovanje je bilo super, cijelo vrijeme sam slušala pjesme.“
„Umorna?“ upita me dok mi uzima torbu i kofer.
„Dap. Kad dođemo, idem spavati.“ krenemo prema izlazu.
„Dobro. Ručak je prošao, a večera je u 18. Tamo je moj auto.“ pokaže u lijevu stranu prema sivom Audiu „Hoćeš da stanemo negdje da jedeš?“
„Mhm.“

Spremili smo stvari u gepek i sjeli na prednja sjedišta. Naravno da su treneri došli tu sa svojim autima, a ne busom.
Nakon 20 minuta priče o mojom ocjenama na kraju godine, koje su super jer sam s 5.0 prošla, dođemo do nekakvog kafića koji se nalazi kraj ceste. Jedna strana je puna prozora da se može gledati plaža koja se nalazi s druge strane ceste. Dio bez njih je tamno lakirano drvo. Sviđa mi se.
Sjednemo u separe uz prozor. Deda naruči neki sendvič, a ja pomfrit, pizzu, sendvič i colu. Nisam jela od sinoć pa sam malo gladna.
Primijetim da nema baš puno ljudi osim, pretpostavljam, redovnih gostiju. Promotrim ogroman prostor; veliki taman šank se prostire zidom nasuprot vrata; stolci i stolovi od također tamnog drveta se nalaze uz prozore i na sredini. Ali na sredini ima veliki prazan prostor i pozornica. Kladim se da su tu navečer zabave.
Već sam si našla zanimaciju.

„Daj makni te naočale da te lijepo u oči pogledam.“ kaže Abuelo pomalo ljuto. Skinem naočale i nasmijem se.

Kada nam konobarica donese naručeno, odmah krenem jesti sendvič.
Odjednom osjetim u ustima nešto što ne pripada sendviču. Posegnem u usta i izvadim komad papira! Koji kurac?!?!?!
Stavim papir na stol i kažem konobarici što sam našla, a ona odmah pozove šeficu.
Abuelo se samo slatko nasmije. Šta se on sad smije?

„Ima li problema?“ kaže mi jako dobro poznat glas.

Dignem se sa stolca i okrenem se prema curi tamnosmeđe kose i istih očiju.

„Kučko jedna, mogla sam se udaviti!!“ kažem „Znaš kako to ima odvratan okus?!??!“
„Skoro onoliko koliko je imao onaj čili.“
„Još mi to nisi oprostila?“ upitam ju sa osmjehom.
„Nikad, kravo.“ i ona se nasmije pa se zagrlimo.

Moja Leona. Ona je jedna od mojih najboljih frendica. Ako drži ovo mjesto, sigurna sam da će biti partijanja.

„A zato ti meni nisi htjela reći di ćeš biti za ljeto.“
„Daaaaaaaa, htjela sam te malo iznenaditi.“
„To bome jesi. I dalje osjećam papir u ustima. Mislim da sam progutala jedan dio.“
„Hahahhaah, sory zbog toga. Morala sam. Ali, zato imam još jedno iznenađenje za tebe. Budi na mobu.“ kaže i ode.

Kakvo iznenađenje? Kako mrzim kada neko stane u pola priče.
Sjednem i navalim na pizzu.

„Tebi se rječnik stvarno iskvario.“ kaže strogim tonom.
„Moj? Ma samo ti se učinilo,“ nasmije se „takav mi je oduvijek.“ namignem mu kada šokiran podigne pogled sa stola.
„Ajde pojedi to pa da idemo.“

Ubrzo sve pojedem. Nakon što me Leona informira o tulumu, sjednemo u auto i krenemo prema kampu koji je udaljen dvije minute. Doslovno prođemo kroz neku šumu.

Stanemo na parkiralište s kojeg se mogu vidjeti četiri zgrade koje se sastoje od prizemlja na kojem se nalazil kuhinja i blagovaonica i veliki apartman, prvog kata tj. drugog apartmana i drugog kata tj. trećeg apartmana. Zgrade stoje jedna nasuprot druge te rade oblik nekakvog pravokutnika.
Koliko sam skužila dedu, okolo ima 12 igralište (za svaku ekipu jedan) i jedan veliki s reflektorima. Tamo se igraju utakmice.