Izgubljena ljubav ✔ *UREDĐUJE SE*

19. „KAKO SI MOGLA?"

„E Kim.“ Ian me pozove kada prolazim kraj njegova stola „Jel si ti ovako naudarala svog dečku?“

Pogledam u Petera koji mi se smije. I ja se nasmijem. Moj dečko.

„Da sam ga ja naudarala, vjeruj mi, više ga ne bi vidio.“ namignem Peteru te krenem prema svom stolu.

„Pa sinoć smo vidjeli šta možeš.“ Tony se javi.

„Hoćeš i sada vidjeti?“ sjednem na svoje mjesto te ga udarim u rame.

„Hej, ja želim imati djecu. Mislim da svijet zaslužuje još ovoliko lijepih ljudi.“ pokaže prstom na sebe.

„Za propale abortuse se inače govori da su ružni, ali što god tebe usrećuje, buraz.“ Fran ga potapša po leđima te sjedne preko puta mene. Svi se krenu smijati.

Među zadnjima dovršim doručak te s Kyleom krenem u apartman.

„E imaš vremena poslije treninga?“ upitam ga „Zapela sam s onom melodijom.“

„Naravno. Nađemo se u boravku. Samo, jesi li sigurna da tvoj dečko želi nekoga muškog spola kraj tebe? Ne želim završiti kao onaj od sinoć.“ nasmije mi se, a ja ga začuđeno pogledam.

Nije prošlo ni deset sati i oni to već znaju.

„Ne brini. Ti si simpatičan.“ ostavim ga ispred njegove sobe te odem u svoju.

Sjednem na kauč te krenem svirati onu melodiju. Lako uđe u uho. Samo što teksta nema. Jednostavno mi ne dolazi u glavu.

„Slobodno?“ upita starački glas.

„Za tebe ne.“ odrešito kažem.

„Kim, daaaj...“ zatvori vrata te sjedne na krevet.

„Dobro.“ stavim gitaru kraj sebe „Šta želiš?“

„Želim da opet budemo kao prije. Abuelo i mala Kim protiv svih. Sjećaš se?“ nostalgično upita te se nasmiješi.

To smo uvijek govorili kada smo tati radili neke spaćke dok sam imala pet godina.

„Naravno da se sjećam. Ali više to ne možemo biti. Jer sam, očito, postala propalitet.“

„Kim, znaš da nisi propalitet.“

„Ja znam da nisam. Ali znaš li ti to?“

Nastane tišina. I mislila sam si.

„Dobro znaš da ja ne mislim da si propalitet i znaš da te podržavam u plesu i pjevanju.“

„Ali zašto onda to ne možeš reći pred Papom? A? Zašto ne?“ glas si pukne na kraju.

„Zato što si mu ti jedini potomak i on misli kako ćeš ti naslijediti firmu.“

„Znam to. I naslijedit ću je, nema problema. Ali mi on neće stajati na putu moje sreće.“

„Znaš da to ne radi namjerno.“

Sjednem kraj njega te naslonim glavu na njegovo rame.

„Znam, ali frustrira. Znam da uvijek kada dođe na moju predstavu da je najponosniji roditelj tamo. Ali isto tako znam da me ne podržava 100% u tome.“

„Gledaj, niti jedan roditelj ne podržava svog klinca 100%. Uvijek imaju neku sumnju. Misliš da sam ja htio da Eric ima firmu? Naravno da ne. Htio sam da bude nogometaš, kao njegov tata. Ali sam ga podržavao, ne 100%, ali jesam. Zato znam što on osjeća. I ti mu moraš pomoći u tome. Kada dođeš doma, moraš razgovarati s njim. Samo ti i on. I tada mu reci sve što ti je na duši. I znam da će te shvatiti.“